Oton I. Veliki, njemački kralj od 936., rimsko-njemački car od 962 (?, 23. XI. 912 – Memleben, Thüringen, 7. V. 973). Sin kralja Henrika I. Uspješno se nosio s ustancima polubrata Tangmara i mlađega brata Henrika, koji su vladarska prava nastojali iznuditi u savezu s buntovnim feud. magnatima. Dok je Tangmara porazio 938., s Henrikom se, nakon njegovih dviju neuspjelih pobuna, pomirio te ga je 947. postavio za bavarskoga vojvodu. God. 953. protiv njega se pobunio najstariji sin Liudolf, koji se osjetio ugroženim u nasljednim pravima, ali je ustanak bio ugušen 955., za trajanja novih provala Madžara. Oton je započeo osvajati i kolonizirati slav. etnička područja istočno od Labe. Markgrofovi dviju marki osnovanih 936–937. na Labi, Herman Billung i Gero, postupno su podvrgavali susjedna plemena, a njem. vlast bila je učvršćivana germanizacijom i prisilnim pokrštavanjem, poduprtim osnutkom novih biskupija (948) te Magdeburške nadbiskupije (968). Pobjedom 955. nad slav. plemenima na rijeci Recknitz proširio je granicu do Odre. Češki knez Boleslav I. (950) i poljski knez Mieszko I. (963) bili su oružjem prisiljeni priznati Otonovo vrhovništvo. Potukavši na Leškom polju kraj Augsburga Madžare (955), zaustavio je njihove provale. God. 951. provalio je u Italiju, prihvatio naslov kralja Langobarda i podložio markgrofa Berengara II. Ivrejskoga (952). Na poziv pape Ivana XII. ponovno je došao u Italiju (962), prethodno osiguravši izbor sina Otona II. za njem. kralja. Zajedno sa suprugom Adelaidom bio je okrunjen za rim. cara, utemeljivši Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti. Podijelio je tzv. Otonov privilegij (13. II. 963), kojim je u skladu s karolinškom tradicijom priznao prava i posjede rim. Crkve, ali i osigurao svoje vrhovništvo. Treći je put boravio u Italiji 966–972., kada se oko prava na carski naslov sukobio s Bizantom u juž. Italiji.
