osiguranje, sustav ekon. zaštite osobe i imovine na načelima uzajamnosti i solidarnosti. Prikupljenim premijama i doprinosima (zdravstv. osiguranje), pokrivaju se štete rizičnih događaja, koje nastaju kao posljedica izloženosti ljudi i imovine određenim opasnostima. Osiguranje kao sustav ima dva temeljna obilježja: 1. prijenos rizika od pojedinca na skupinu – zajednicu rizika; 2. podjela gubitaka na ujednačenoj osnovi na sve članove skupine (na sve osiguranike) i pokriće u obliku premija koje uplaćuju osiguranici. Osiguranje je ekon. institut društvenog i gosp. života kojim se zaštićuje pojedinac, poslovni subjekt i gosp. razvoj od ekonomski štetnih posljedica prirodnih sila i nesretnoga slučaja. Smisao i svrha zaštite ostvaruje se unaprijed prikupljenim sredstvima koja se poslije koriste za nadoknadu materijalnih i nematerijalnih gubitaka (oštećenja imovine i tjelesne ozljede).
Sustav osiguranja ima dvije temeljne funkcije: funkciju zaštite i mobilizacijsko-alokacijsku funkciju. Funkcija zaštite odnosi se na neposrednu i posrednu zaštitu. Neposredna zaštita obuhvaća sustav preventive, koji se ostvaruje prihvaćanjem i primjenom tehn. standarda i normi, te sustavom represije, koji podrazumijeva poduzimanje mjera za spašavanje ljudi i imovine. Posredna zaštita podrazumijeva isplatu odšteta koje osiguranicima isplaćuju društva za osiguranje za one rizike koji su definirani ugovorima o osiguranju. Posredna zaštita ima pokriće u prihodima koje društva za osiguranje prikupljaju obračunom i naplatom premija osiguranja. Mobilizacijsko-alokacijska funkcija izražava se u redistribuciji štednje suficitarnih sektora i njezinoj alokaciji deficitarnim sektorima kanalima financ. tržišta. Društva za osiguranje prikupljaju viškove suficitarnih jedinica nudeći tržištu različite oblike osiguranja imovine i osoba, potiču individualnu štednju i brigu pojedinca za budućnost, kao institucionalni investitor alociraju plasmane gospodarski deficitarnim sektorima, pridonose razvoju financ. tržištâ poslovnim i vlasničkim integracijama s drugim institucijama, ulažu u drž. vrijednosnice i na taj način potiču gospodarstvo i financiraju gosp. projekte, zajednički razvijaju financ. proizvode s drugim financ. institucijama i dr.
S obzirom na predmet osiguranja, osiguranja se dijele na osiguranja imovine, osiguranja osoba i osiguranja od odgovornosti. Zakon o osiguranju i smjernice EU osiguranja dijele na neživotna i životna osiguranja. Neživotna osiguranja obuhvaćaju osiguranja industrije, civilna osiguranja, osiguranje poljoprivrede, osiguranje motornih vozila, osiguranje opće odgovornosti, transportno osiguranje i kreditno osiguranje. Životna osiguranja u užem smislu obuhvaćaju dugoročna svotna osiguranja života u kojima se ugovorena svota isplaćuje korisniku osiguranja u slučaju smrti ili doživljenja osiguranika, a u širem smislu uključuju i rentna osiguranja. Osiguranje osoba zajedničko je ime za životno osiguranje i osiguranje od nesretnoga slučaja. U životnim osiguranjima razlikuju se ugovaratelj osiguranja, osiguranik i korisnik osiguranja. Ugovaratelj osiguranja osoba je koja sklapa ugovor o osiguranju života i plaća premiju osiguranja. Osiguranik je osoba od čije smrti ili doživljenja ovisi isplata ugovorene osigurane svote. Korisnik osiguranja osoba je u čiju se korist osiguranje sklapa.
