Ortega y Gasset [ɔrte'γa i γasε't], José, španjolski filozof, sociolog i esejist (Madrid, 9. V. 1883 – Madrid, 18. X. 1955). Diplomirao u Madridu 1904., poslijediplomski studij filozofije polazio u Marburgu, gdje se približio novokantovcima. Od 1910. profesor metafizike u Madridu, 1931–36. zastupnik u parlamentu. Iako blizak republikancima, nije bio izričito sklon ni lijevim ni desnim opcijama pa je nakon izbijanja građanskog rata 1936. napustio Španjolsku. Vratio se 1945. te je od 1948. do smrti bio ravnatelj Instituta za humanističke znanosti u Madridu. Svoju filozofiju, prožetu emocionalnim i egzistencijalnim tonovima, nazvao je racionalizmom ili metafizikom životnoga razuma, smjestivši ju između pozitivističkog empirizma i apstraktnog idealizma; pritom je središnja kategorija njegova razmišljanja čovjek u vlastitom okružju. Objavio je i niz još utjecajnijih studija iz estetike i teorije književnosti, npr. Meditacije o Quijoteu (Meditaciones del Quijote, 1914), Tema našega doba (El tema de nuestro tiempo, 1923), Dehumanizacija umjetnosti (La deshumanización del arte, 1925), u kojoj dolazi do izražaja njegov koncept elitne manjine, a koja jedina posjeduje estetski senzibilitet, Misli o romanu (Ideas sobre la novela, 1925), kao i iz filozofije politike, npr. Beskičmena Španjolska (España invertebrada, 1922), o nedostatku jasnih političkih smjernica u španjolskoj politici, te znamenita Pobuna masa (La rebelión de las masas, 1930). U potonjem djelu zastupa duhovno-aristokratski nauk o čovjeku i društvu, djelomice srodan Nietzscheovoj filozofiji, a djelomice Paretovoj teoriji elita; kako pojedinac nema određenu nego ima izborenu egzistenciju, nema ni jednakosti među ljudima. Naprotiv, u novovjekovnome masovnom društvu došlo je do stereotipizacije ličnosti. Osrednje ličnosti, koje tvore masu, svojim su mentalitetom i navikama krive za zastoje i izobličenja civilizacijskoga procesa. Po sebi bezdušno i tromo, to masovno društvo može biti pokrenuto samo kultiviranom i neovisnom manjinom. Te je ideje širio i u više časopisa što ih je pokrenuo, posebno u glasovitoj reviji Revista de Occidente, koju je uređivao 1923–36. Svoja je djela pisao jasnim i dotjeranim jezikom, uz razrađenu uporabu pjesničkih figura pri tumačenju ideja. Središnja osobnost skupine Novecentistas, svojim je stajalištima znatno utjecao na španjolsku kulturu promišljajući ju u okviru vlastitog »europeizma«, koji je suprotstavljao onodobnoj izoliranosti Španjolske. Ostala značajnija djela: Promatrač (El espectatdor, I–VIII, 1916–27), Što je filozofija (Qué es filosofía, 1929), Povijest kao sustav (Historia como sistema, 1941), Shema povijesnih kriza i drugi eseji (Esquema de las crisis y otros ensayos, 1942), Čovjek i ljudi (El hombre y la gente, 1957).
