Obzor, hrvatski politički dnevnik što ga je pod imenom Pozor pokrenuo E. Vrbančić 1860. u Zagrebu, a glavni urednik bio je I. Perkovac (od 1861. i vlasnik lista). List je okupljao protivnike bečkog apsolutizma. Pokrovitelj lista bio je biskup J. J. Strossmayer, a glavni suradnici F. Rački i B. Šulek. Izlazio je svakodnevno, osim nedjeljom. Pozor je zagovarao dva temeljna načela Narodne stranke: protivio se slanju saborskih zastupnika u Carevinsko vijeće u Beč te se zalagao za sjedinjenje hrvatskih pokrajina s Dalmacijom. Glavni dio lista činili su uvodnik, pregled drugog tiska te osvrti na vanjske događaje. Domaće vijesti bile su oskudne. Nakon zabrane u ljeto 1867. i urednikovanja Š. Mazzure nastavio je izlaziti u Beču pod naslovom Novi Pozor, a urednik mu je bio J. Miškatović; od 1869. izlazio je u Sisku pod imenom Zatočnik gotovo dvije godine, do 25. II. 1871., kada je bio zabranjen. Nakon zabrane nakratko je iste godine opet izlazio u Sisku, pod imenom Branik, a od 1. VIII. 1871. u Zagrebu pod imenom Obzor u vlasništvu Dioničke tiskare. U političkim previranjima banske Hrvatske Obzor se povremeno priklanjao različitim koncepcijama, protiveći se madžarizaciji Hrvatske, a nakon rascjepa Narodne stranke postao je glasilo Nezavisne narodne stranke i predstavljao oporbu režimu bana Khuen-Héderváryja. Od 1881. do 1885. izlazio je ponovno pod nazivom Pozor. Potkraj XIX. st. bio je pod stalnim udarom cenzure: 1881–95. bio je 500 puta zaplijenjen, a od 1895. do 1903. gotovo svaki drugi dan. Urednici D. Politeo, J. Pasarić, J. Hranilović, M. Cihlar-Nehajev, M. Marjanović i dr. ipak su uspjeli Obzor uzdići na razinu najuglednijih hrvatskih novina. Strossmayerov utjecaj, unatoč drugim političkim silnicama, ostao je prepoznatljiv i nakon što je 1905. postao neovisnim izdanjem i pod dugogodišnjim uredništvom (1905–40) M. Dežmana, koji ga je učinio informativnijim. Godine 1918. dosegnuo je nakladu od 15 000 primjeraka, potom je postupno izgubio prioritet na hrvatskom medijskome prostoru. Nakon Dežmanove smrti list je vodio R. Maixner do njegova konačnoga gašenja u travnju 1941.
