Napoleon III. (puno ime Charles Louis Napoléon Bonaparte), francuski car (Pariz, 20. IV. 1808 – Chislehurst, Engleska, 9. I. 1873). Sin Louisa Bonapartea, brata Napoleona I. Živio u emigraciji od 1815; nakon smrti Napoleona II., kandidat bonapartista za francusko prijestolje. God. 1836. i 1840. sudjelovao u pokušaju zbacivanja Luja Filipa, zbog čega je bio osuđen na doživotno zatočeništvo. Pobjegao je 1846. u Veliku Britaniju. Vrativši se u Francusku, u prosincu 1848. izabran je za predsjednika republike. U lipnju 1849. poslao je francuske postrojbe u pomoć papi protiv Rimske Republike. Nakon što je Skupština odbila promijeniti ustav i omogućiti mu dva mandata, izvršio je državni udar u noći 1/2. XII. 1851. Raspustio je Skupštinu, stavio izvan snage stari ustav, vratio opće pravo glasa te velikom većinom glasova nakon plebiscita 20–21. prosinca osigurao potporu i donio 14. I. 1852. novi ustav kojim je na deset godina postao predsjednik republike. Nakon novoga plebiscita (21. XI) proglasio se 2. XII. 1852. carem Francuza pod imenom Napoleon III. Nastojao je potvrditi Francusku kao silu prvoga reda (a time i osigurati svoju vladavinu) vođenjem aktivne vanjske politike. Stoga je sudjelovao u Krimskome ratu (1853–56) te u Drugome (1857) i Trećem (1860) opijumskome ratu. Učvrstio je francusku kolonijalnu moć u Senegalu (1854), Alžiru (1851–57) i Indokini (1858–62). God. 1859. stupio je na strani Pijemonta u rat protiv Austrije, pa je nakon pobjede kraj Magente i Solferina, primirjem u Villafranci, Francuska dobila Savoju i Nicu. God. 1863. podupro je ustanak Poljaka. Njegov pokušaj da francuski utjecaj proširi i na Meksiko, gdje je 1861–67. pokušao stvoriti katoličko carstvo s Maksimilijanom I. na prijestolju, završio je neuspjehom. Nedovoljno spreman, Napoleon III. stupio je u rat s Pruskom (1870–71), što je završilo pogubno za Drugo Carstvo. Francuska vojska pretrpjela je težak poraz u bitki kraj Sedana (2. IX. 1870). Car je bio zarobljen, a u Parizu je 4. IX. 1870. proglašena (Treća) Republika. Nakon kratkotrajne internacije u Njemačkoj, Napoleon III. je 1871. izbjegao u Veliku Britaniju, gdje je i umro. Napoleon III. isprva je vladao autoritarno (do 1860), po uzoru na Napoleona I. Bonapartea (središnja uprava, odnos s parlamentom čak su jednako organizirani), a nakon 1860. započela je liberalizacija carstva nizom reforma, koje će napokon 1869–70. stvoriti pravu parlamentarnu monarhiju. U gospodarskom pogledu, Francuska je 1850-ih doživjela najveći polet, a Napoleon III. je to podupirao smišljenom državnom politikom i davao državna jamstva velikim kreditnim kućama, koje su onda slobodnije ulagale u industriju i promet (nagla izgradnja željezničke mreže, čije je trasiranje opet, donekle, određivala država dajući neke olakšice), a organizirao je i velike javne radove na izgradnji modernoga Pariza. S druge strane, s Velikom Britanijom sklopio je prvi međunarodni ugovor o slobodnoj trgovini (1860). Dozvolio je 1864. radničko udruživanje, kojim je omogućio stvaranje sindikata, a onda i radničkih stranaka. Napoleon III. osigurao je Francuskoj dva desetljeća stabilnoga gospodarskog rasta i razvoj prema parlamentarnoj monarhiji, no sudbonosnima su se pokazali promašaji u vanjskoj politici, posebice rat s Pruskom.
