naivna umjetnost, likovna djelatnost neprofesionalnih i neškolovanih pojedinaca koji snagom svojega nadahnuća i tragalačkim ostvarenjima prerastaju amaterizam i formiraju poseban segment suvremene likovnosti. Kao likovni izraz pojedinca naivna umjetnost bitno se razlikuje od pučke umjetnosti, koja je rezultat kolektivnoga nastojanja i tradicije; ona se po svojim obilježjima također razlikuje od umjetničkoga obrta, te od likovnog izraza djece, iako im je po vanjskom prividu srodna. Naivni umjetnik nastoji život i svijet u kojem živi zabilježiti pričom, bajkom ili mitom, tako da je narativnost jedno od najvidljivijih obilježja te umjetnosti. Kako ti umjetnici ne poznaju u potpunosti akademsku konstrukciju djela, u njihovim su djelima prisutni određeni pomaci u perspektivi i proporcijama, a očite su i mnogobrojne nelogičnosti oblika i prostora. Naivni se slikari često priklanjaju lirskoj idealizaciji života, fabulaciji radnje i fantastici. Izražajni oblici potpuno su individualni i ne uklapaju se u povijesni razvoj, već im je podrijetlo u vlastitoj tradiciji, vlastitom shvaćanju oblikovnih i estetskih vrijednosti i metodi rada, a posljedica je toga specifičan i individualan likovni jezik svakoga pojedinoga naivnog umjetnika. U naivnome slikarstvu zastupljene su sve grane slikarstva: mrtva priroda, krajolici, vedute gradova, portreti, aktovi, interijeri, figuralne kompozicije.
Afirmacija naivne umjetnosti započela je potkraj XIX. st., kada ju je avangarda (P. Gauguin, P. Picasso, V. Kandinski) uzela kao argument za rušenje klasičnog načina oblikovanja i traženja novih izražajnih mogućnosti, a nastavila se preko nadrealističkoga pokreta, koji je otkrio svemoć sna u svakodnevici, i socijalnih težnjâ 1930-ih, sve do najnovijih smjerova koji idu za anatomijom stvarnosti i vrjednovanjem običnoga (l’art brut, pop-art i njihovi odjeci). Naziv naivna umjetnost učvrstio se u svijetu konvencijom, a prethodio mu je niz imena: slikari svetoga srca, nedjeljni slikari, pučki majstori realnosti, pučka umjetnost, slikari instinkta, primitivna umjetnost, marginalna, samouka ili izvorna umjetnost.
Glavna obilježje toj umjetnosti dao je carinik H. Rousseau (1844–1910), kojega je otkrila francuska avangarda. Prvi je put izlagao na Salonu nezavisnih 1884. God. 1928. njemačko-francuski likovni kritičar Wilhelm Uhde priredio je u Parizu izložbu Slikari svetoga srca, gdje su prvi put, uz H. Rousseaua, izlagali francuski naivci Séraphine Louis (zvana S. de Senlis, 1864–1942), Louis Vivin (1861–1936), C. Bombois (1883–1970) i A. Bauchant (1873–1958).
Nakon izložbe Pučki majstori realnosti u Parizu 1937. naivna umjetnost počela se prepoznavati i izvan Francuske; u mnogim su se zemljama Europe i obje Amerike pojavili naivni umjetnici: u Švicarskoj (Adolf Dietrich, 1877–1957), Engleskoj (Alfred Wallis, 1855–1942), Njemačkoj (Adalbert Trillhaase, 1858–1936), Italiji (Orneore Metelli, 1872–1938; Antonio Ligabue, 1899–1965), Španjolskoj (Miguel García Vivancos, 1895–1972), Poljskoj (Nikifor, 1895–1968), Češkoj (Robert Guttmann, 1880–1942) u Slovačkoj (Anna Ličková, 1895–1975), Madžarskoj (Tivadar Csontváry-Kosztka, 1853–1919) i Rusiji (gruzijski slikar Niko Pirosmanašvili, 1863–1918) te u Americi (Grandma Moses, pravo ime Anna Mary Moses Robertson, 1860–1961; Morris Hirshfield, 1872–1946; Henry Darger,1 892–1973; Horace Pippin, 1888–1946). Među afričkim stanovništvom Haitija razvila se snažna slikarska aktivnost; najistaknutiji predstavnik bio je Hector Hyppolite (1894–1948). Mali broj naivnih umjetnika oblikovao je kipove, često obojene žarkim bojama. Među naivnim kiparima ističu se Nijemac Erich Bödeker (1904–71), Slovaci Jozef Kemko (1887–1960) i Jozef Kerák (1891–1945), Poljaci Leon Kudła (1879–1964) i Jędrzej Wawro (1864–1937), Hrvati L. Torti (1873–1942), P. Smajić (1910–85) i Mato Generalić (1920–85), te Hrvatica iz BiH S. Naletilić-Penavuša (1913–94).
Nakon II. svjetskoga rata naivna umjetnost razvijala se na svim kontinentima, pa su se od kasnih 1950-ih priređivale velike međunarodne izložbe, na kojima se posebno afirmirala Hrvatska.
U Hrvatskoj se naivna umjetnost pojavila 1931., kada je akademski slikar K. Hegedušić pozvao slikare seljake iz Hlebina i okolnih mjesta u Podravini I. Generalića (1914–92) i F. Mraza (1910–81), poslije i M. Viriusa (1889–1943), te kipara P. Smajića iz okolice Splita da izlažu na III. izložbi socijalno angažirane skupine »Zemlja«. On je isticao važnost hrvatske pučke umjetnosti kao samostalnog i nacionalnog, a istodobno i socijalnog izraza bez utjecaja sa Zapada i postavio temeljna slikarska načela hrvatske naivne umjetnosti – otvoreni kolorit, tipologiju i tehniku slikanja na staklu (→ hlebinska slikarska škola). Nakon zabrane »Zemlje« (1935) naivna umjetnost širila se zbornicima s radovima seljaka pisaca i nizom izložaba po Hrvatskoj. Nakon 1945. po gradovima su se osnivala radnička kulturno-umjetnička društva, koja su u likovnim sekcijama okupljala amatere. Među članovima tih sekcija bilo je darovitih pojedinaca, koji su postali istaknutim predstavnicima naivne umjetnosti: M. Skurjeni (1898–1990), Emerik Feješ (1904–69), D. Jurak (1911–94), I. Rabuzin (1921–2008) i dr. I na selu su postojala društva unutar kojih su djelovale likovne sekcije (Seljačka sloga); isprva su po tom bile poznate samo Hlebine, u kojima se pojavom darovitih pojedinaca (Franjo Filipović, 1930–91; D. Gaži, 1930–83; I. Večenaj, 1920–2013; M. Kovačić, r. 1935; J. Generalić, 1936–2004; I. Lacković-Croata, 1932–2004; Martin Mehkek, r. 1936. i dr.) zajedničkih morfoloških značajki formirao drugi naraštaj hlebinske slikarske škole. Proces afirmacije naivne umjetnosti, koji je u samom početku tekao spontano, dobio je osnivanjem Hrvatskoga muzeja naivne umjetnosti čvrst organizacijski okvir, što je pridonijelo međunarodnom priznanju hrvatske naivne umjetnosti.
