Musil [mu:'zil], Robert, austrijski književnik (Klagenfurt, 6. XI. 1880 – Ženeva, 15. IV. 1942). Pohađao vojna učilišta u Eisenstadtu i Mährisch-Weisskirchenu (danas Hranice, Češka) te Tehničku vojnu akademiju u Beču, koju je napustio zbog studija strojarstva u Brnu. Nakon diplome (1901) studirao je filozofiju, psihologiju, matematiku i fiziku u Berlinu. Do izbijanja I. svjetskog rata bio je urednik časopisa Neue Rundschau. U ratu je kao časnik austrijske vojske bio na talijanskoj fronti, a od 1916. izdavao je Südtiroler Soldatenzeitung. Od 1918. do 1922. činovnik u državnoj službi u Beču, a nakon toga je u Beču i Berlinu živio kao slobodni književnik i kazališni kritičar. Nakon Hitlerove okupacije Austrije emigrirao je u Zürich, a od 1939. živio je u Ženevi, gdje je osiromašen i umro. S 26 godina objavio je svoje prvo djelo, roman Pomutnje gojenca Törlessa (Die Verwirrungen des Zöglings Törless, 1906), u kojem pomno prikazuje psihološku problematiku odrastanja. Njegovo je životno djelo roman Čovjek bez svojstava (Der Mann ohne Eigenschaften, I–III, 1930–43), na kojem je radio dvadeset godina i nije ga dovršio. Zbog njegove jezične virtuoznosti i obuhvatnosti, Musila su nazivali »njemačkim Joyceom« i »njemačkim Proustom«. To opsežno djelo komponirano je u tri dijela, u kojima Musil prikazuje društvenu panoramu razdoblja prije propasti Austro-Ugarske Monarhije, koje naziva »babilonskom ludnicom«. Glavni junak ironično komentira sve društvene staleže svojega doba i relativistički sudi o etičkim i moralnim pitanjima. Čovjek bez svojstava uzoran je primjer modernističkoga narativnoga stila koji se odlikuje razlomljenom strukturom, nizom esejističkih ekskursa i prikazom unutarnjih stanja i međuodnosa likova i društva. Tim se romanom Musil svrstao među književne velikane Habsburške Monarhije, uz R. M. Rilkea, K. Krausa, F. Kafku i H. Brocha, a to često prevođeno djelo jedan je od najznačajnijih romana njemačkoga jezika u prvoj polovici XX. st. Pisao je i zahtjevne zbirke pripovijedaka (Sjedinjenja – Vereinigungen, 1911; Tri žene – Drei Frauen, 1924), eseje (O gluposti – Über die Dummheit, 1937; Kazalište – Theater, 1965) te drame (Zanesenjaci – Die Schwärmer, 1921; Vincenc i prijateljica uglednih muškaraca – Vinzenz und die Freundin bedeutender Männer, 1924), no objavljivao je razmjerno malo jer je bio iznimno samokritičan.
