mrtvozorstvo, obvezatan pregled mrtvaca prije ukopa što ga obavlja stručna osoba (mrtvozornik). Ta se služba javlja već u prvim organiziranim ljudskim zajednicama; u Engleskoj je utemeljena 1194. U statutima srednjovjekovnih europskih gradova spominje se obvezatno prijavljivanje nasilne smrti i navodi osoba za sudsko medicinsko svjedočenje. U hrvatskim jadranskim gradovima mrtvozorstvo su obavljali kirurzi, ali i liječnici, koje su komunalne vlasti imenovale sudskim vještacima. Gdje njih nije bilo, tu su zadaću, osobito pri velikim epidemijama, obavljali svećenici ili priučeni laici. Mrtvozorstvo je postalo osobito važno nakon uvođenja evidencije o uzrocima smrti. Prema Pravilniku o načinu pregleda umrlih te o utvrđivanju vremena i uzroka smrti, što ga je 1999. donijelo Ministarstvo zdravstva RH, ni jedna umrla osoba ne smije se pokopati ili kremirati bez pregleda. Pregled obavlja u zdravstvenoj ustanovi liječnik mrtvozornik, a samo iznimno koji drugi osposobljeni zdravstveni djelatnik. Mora se obaviti najkasnije 12 sati nakon primitka obavijesti o smrti, a liječnik koji je neposredno prije smrti liječio umrloga ne može biti i mrtvozornik. U slučaju sumnje na prividnu smrt mrtvozornik mora poduzeti reanimacijski postupak. Kod smrti zbog zarazne bolesti mrtvozornik mora obavijestiti nadležnu službu za javno zdravstvo, a u slučaju nasilne smrti (ili sumnje na nju) organe unutarnjih poslova. U svim jasnim slučajevima mrtvozornik izdaje dozvolu za ukop.
