mlađe kameno doba

ilustracija
MLAĐE KAMENO DOBA, jarac s dvjema glavama iz Kromeřiža, Brno, Moravski muzej
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11

mlađe kameno doba (neolitik), razdoblje prvih prapovijesnih zajednica utemeljenih na proizvodnji hrane, odnosno kultivaciji biljaka i domestikaciji životinja; naziv (engleski Neolithic) uveo je 1865. britanski antropolog John Lubbock. Uz to razdoblje usko je povezan i sjedilački način života u trajnim naseljima, u kojima se podižu prvi čvrsti stambeni objekti. Najtipičnija kulturna novina izradba je predmeta od keramike te primjena novih tehnika glačanja i brušenja kamena. Pojedine od tih pojava zabilježene su u nekim područjima (Bliski istok, jugoist. Europa) i u ranijim razdobljima, poput protoneolitika i pretkeramičkoga neolitika, pa se zato samo one zajednice koje imaju sve spomenute elemente smatraju neolitičkima. Pojava metala, njegova razvijena proizvodnja, šira uporaba i primjena, obilježavaju kraj neolitičkoga razdoblja. U europskim razmjerima to je polovica IV. tisućljeća pr. Kr.

Trajanje mlađega kamenog doba, odnosno njegov početak i završetak, nije moguće točno odrediti, osim u užim regionalnim okvirima. To se razdoblje nije ravnomjerno pojavljivalo u svim krajevima svijeta, a ni na europskom tlu. Negdje je nastalo kao rezultat postupnoga razvoja, negdje kao posljedica nagloga lokalnog preobražaja, ili je pak bilo posljedica seoba. Stoga se njegov početak mora promatrati u okviru dugotrajne neolitizacije, odnosno usavršavanja različitih oblika iskorištavanja prirodnih izvora (selektivnost u lovu i skupljanju plodova, kultivacija i domestikacija) u različitim klimatsko-zemljopisno-ekološkim uvjetima. Početkom holocena, prije 10 000 godina, s nastupom općega klimatskoga poboljšanja, započinju i globalne promjene u načinu života prapovijesnih zajednica. Prijelaz s lovno-skupljačkoga na proizvodno gospodarstvo imao je drugačiji sadržaj i tijek u različitim područjima. Rezultati regionalnih arheoloških istraživanja ne potvrđuju tezu o prvobitnoj neolitizaciji samo jednoga područja, iz kojega su se potom različiti oblici neolitičkoga gospodarstva i tehnologije širili u druga područja (teza o plodnom polumjesecu – području od Perzijskoga zaljeva do doline rijeke Nil). Prema današnjim spoznajama, nekoliko je prvobitnih središta kultivacije i domestikacije određenih biljnih i životinjskih vrsta: Bliski istok (pšenica, ječam, raž, proso, grašak, bob, leća, lan, konoplja, maslina, pas, ovca, koza, svinja, govedo, patka, deva), srednja Amerika (kukuruz, krumpir, lama, alpaka), Daleki istok (proso, soja, dudov svilac); pojedine od navedenih vrsta bile su udomaćene i u nekim drugim krajevima i u neko drugo vrijeme, npr. pas u europskom mezolitiku.

U kulturama pretkeramičkoga neolitika (VIII. i VII. tisućljeće pr. Kr.) na Bliskom istoku podižu se naselja gotovo urbane strukture (Jerihon, Beidha, Hacılar, Jarmo, Çatal Hüyük). Ta se tradicija nastavila i tijekom klasičnoga neolitika, a pronađen je bogat i raznovrstan keramički materijal (Halaf, Biblos, Çatalhöyük, Hasuna, Samara). U neolitičkim naseljima, u skladu sa zemljopisno-ekološkim čimbenicima, gradi se više tipova staništa i nastamba, poput zemunica i poluzemunica te raznovrsnih nadzemnih konstrukcija koje čini nabijeni zemljani pod, zidovi od pletera (osnovna konstrukcija od drva isprepletenoga šibljem i premazanoga zemljom), drva, kamena, sušene opeke i dr. Tlorisi su im različiti, manje ili više pravilni, kružni, ovalni, pravokutni ili četverokutni s jednom ili više prostorija različite namjene. Važan dio njihove opreme jesu vatrišta, ognjišta i peći, jame za spremanje i čuvanje zaliha hrane, te osobito mnogobrojne jame za otpatke, bilo da su smješteni unutar samih stambenih građevina ili u njihovoj neposrednoj blizini. Unutar naselja česti su i ukopi pokojnika, najčešće kosturni, rjeđe paljevinski, nekad u samim stambenim građevinama (primjerice ispod ili pokraj ognjišta ili ispod praga), nekad u napuštenim građevinama ili u sekundarno iskorištenim jamama. Osim uporabnih predmeta (posuđe, pršljenci za vretena, utezi za tkalačke stanove i ribarske mreže, antropomorfni i zoomorfni kipići), u naseljima su česti nalazi oruđâ i oružjâ od cijepanog, okresivanog ili glačanoga kamena, oruđa od kosti ili roga, a zatim i raznovrsnih ukrasnih predmeta od školjaka, puževa, kosti, roga, različitih minerala i stijena. Pri rekonstrukciji načina prehrane prapovijesnih ljudi pomažu nalazi otpadaka hrane, peluda, životinjskih kostiju, pougljenjelih ili okamenjelih sjemenki i dr.

Tradicionalna klasifikacija neolitičkog arheološkog materijala, njegova periodizacija i kronologija uglavnom se temelje na proučavanju keramičkih nalaza. Međutim, rezultati istraživanja drugih vrsta arheoloških materijala i struktura (tipovi i organizacija naselja, proizvodnja i način uporabe oruđa i oružja pa i keramike, predmeti razmjene, etnoarheološke studije, a posebno metode apsolutnoga datiranja) utjecali su na promjene u opsegu i ciljevima istraživanja mlađega kamenog doba. Pitanja utvrđivanja kontinuiteta i/ili diskontinuiteta s prethodnim kulturama, odnosno s istodobnim susjednim kulturama, posljednjih desetljeća sve više ustupaju mjesto proučavanju odnosa između više naselja u jednoj regiji, koje arheologija neolitika promatra kao jedinstven gospodarsko-društveni sustav. U tu se svrhu proučava paleoekologija, utvrđuje veličina teritorija potrebnoga za funkcioniranje takva sustava, osobito u svezi s izvorima i načinom prehrane, proučava se klima, hidrografija, tipovi zemljišta, biljni i životinjski svijet, ležišta minerala i dr. Također se ističe važnost utvrđivanja složenosti društvenoga ustroja neolitičkih zajednica, bilo da se ona promatra kao oblik prilagodbe na prirodne uvjete ili kao odsudan čimbenik u prelasku na sustav proizvodnje hrane.

U jugoistočnoj Europi prve neolitičke kulture nalaze se u sklopu kompleksa kultura s oslikanom keramikom poput Protosesklo-kulture u Grčkoj, Anzabegovo u Makedoniji, Čavdar-Kremikovci-Karanovo u Bugarskoj i Starčevo-Körös-Criş u Srbiji, Vojvodini, Madžarskoj, Rumunjskoj i sjevernoj Hrvatskoj. U velikom dijelu srednje, sjeverne i zapadne Europe neolitizacija se vezuje uz kompleks kultura linearnotrakaste keramike, a u Sredozemlju uz impressokeramičku kulturu.

Prve izrazito neolitičke kulture u Hrvatskoj, starčevačku i impressokeramičku, nasljeđuju sopotska i korenovska kultura u kontinentalnoj Hrvatskoj, a danilska, hvarska i velolučka na jadranskoj obali, otocima i u zaleđu. Krajem mlađega kamenog doba u najistočnije dijelove Hrvatske prodire i vinčanska kultura, a u sjeverozapadne regionalna inačica lengyelske kulture. Obje spomenute pojave već imaju i određena obilježja bakrenoga doba, odnosno eneolitika.

mlađe kameno doba. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 11.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41349>.