Masaryk [ma'sarik], Tomáš Garrigue, češki državnik, filozof i sociolog (Hodonin, 7. III. 1850 – Lány kraj Praga, 14. IX. 1937). Filozofiju doktorirao u Beču 1876. Profesor filozofije na sveučilištu u Pragu 1882–1914 (od 1897. redoviti profesor). Godine 1883. pokrenuo časopis Athenaeum, u kojem je dokazao neautentičnost Kraljodvorskog i Zelenogorskog rukopisa (krivotvorine rabljene u mistifikaciji nacionalne povijesti). S K. Kramařom osnovao je liberalnu političku skupinu Realisti koja se 1890. povezala s Mladočeškom strankom. Od 1891. biran je u austrijsko Carevinsko vijeće. Osnivač je i ideolog liberalne Češke narodne (realističke) stranke (1900–20) koja se borila za autonomiju Češke u sastavu Austro-Ugarske. Na procesu protiv H. Friedjunga (vođen u Beču u prosincu 1909) razotkrio je negativnosti austrijske i madžarske politike prema Slavenima u Monarhiji. Oštro je kritizirao i zagrebački veleizdajnički proces (održan 1909) u brošuri Takozvani veleizdajnički proces u Zagrebu. U prosincu 1914. emigrirao je, najprije u Genevu i najposlije u London, gdje je razvijao intenzivnu političku djelatnost za stvaranje samostalne češke države. Organizirao je češke dragovoljačke legije (u Rusiji, Francuskoj i Italiji); osnovao 1915. Češko narodno vijeće (poslije Čehoslovačko narodno vijeće). Tijekom 1917. putovao Rusijom i potom prešao u SAD. Sa slovačkim predstavnicima u SAD-u ugovorom u Pittsburghu dogovorio je ujedinjenje u buduću zajedničku državu (1918). Pred svršetak rata bio na čelu Privremene čehoslovačke vlade. U Washingtonu je 17. X. 1918. predao Deklaraciju o neovisnosti Čehoslovačke američkom predsjedniku (objavljena u Parizu 18. X. 1918). Masaryk je bio prvi predsjednik Čehoslovačke Republike 1918–35. Zastupao je načela liberalne demokracije, ali proklamirano načelo narodnog suvereniteta nije uspijevao pomiriti s traženjem prava na samoodređenje sudetskih Nijemaca, Madžara i Slovaka. Nastupao je protiv antisemitizma i klerikalizma, suprotstavljajući kršćanstvu neodređenu religijsku potrebu i etiku. Snažnom je osobnošću znatno utjecao na mlade hrvatske intelektualce, koji su prihvatili njegov »politički realizam« i ideju »sitnoga rada« u narodu umjesto praznih govora o velikim načelima. Glavna djela: Ideali humaniteta (Ideály humanitni, 1901) i Nova Europa (Nova Evropa, 1918).
