facebook  twitter  Ispisi
ilustracija
MARETIĆ, Tomislav

Maretić, Tomislav (Tomo), hrvatski jezikoslovac (Virovitica, 13. XII. 1854 – Zagreb, 15. I. 1938). Diplomirao je 1878. klasičnu i slavensku filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radio kao gimnazijski profesor u Požegi (1879–81) i u Zagrebu (1881–85), doktorirao 1883., a od 1886. predavao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu slavensku filologiju. Iste godine otišao je na jednogodišnji studijski boravak u Leipzig i Prag. Umirovljen je 1914., ali se vratio na fakultet i 1919–24. predavao indoeuropeistiku. Pravi član JAZU od 1886., a njezin predsjednik 1915–18. Bio je saborski zastupnik Unionističke stranke dvaput po pet godina. – Maretić je bio poliglot široke naobrazbe, vrlo plodan jezikoslovac, glavni predstavnik tzv. hrvatskih vukovaca, zaslužan za dosljedno kodificiranje novoštokavštine kao književnog jezika i za uvođenje fonološkoga pravopisa. Životno mu je djelo Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1899., 1931., 1963. bez stilistike). Maretićeva je gramatika bila veći dio XX. st. temelj hrvatske jezične norme i glavni jezični priručnik generacijama učenika i studenata. Kritizirana odmah nakon izlaska jer nije zasnovana na hrvatskoj književnosti nego uglavnom na narodnim pjesmama i djelima V. S. Karadžića i Đ. Daničića, ta je gramatika, za svoje doba, najbolji i najopsežniji opis klasične novoštokavštine. Kao mladogramatičar Maretić nije lučio književni jezik od njegove dijalektne osnove te nije uzeo u obzir višestoljetni razvoj hrvatskoga književnog jezika i njegovo normativno ujednačavanje u brojnim gramatikama prije njega. Njegov Hrvatski ili srpski jezični savjetnik (1924) bio je plod novoštokavskoga purizma i desetljećima osnova leksičkoga normiranja i jezičnoga savjetništva. Maretić je objavio brojne sintetske radove, npr. Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima (1889), Jezik slavonskijeh pisaca (Rad JAZU, 1910), Jezik dalmatinskih pisaca XVIII. vijeka (Rad JAZU, 1915–16), Pregled srpskohrvatske gramatičke terminologije XVII, XVIII. i XIX. vijeka (Rad JAZU, 1932). Bavio se stilistikom, akcentologijom (Nov prilog za istoriju akcentuacije hrvatske ili srpske, Rad JAZU, 1884; Slavenski nominalni akcenat s obzirom na litavski, grčki i staroindijski, Rad JAZU, 1890), normativistikom (Filologičko iverje, Vijenac, 1884), indoeuropeistikom i poredbenom slavistikom (Veznici u slovenskijem jezicima, Rad JAZU, 1887–88), narodnim stvaralaštvom (Naša narodna epika, 1909), izdavao je starije tekstove (Lekcionarij Bernardina Spljećanina, 1885), bio je najplodniji urednik Akademijina Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika (1907–38), za koji je obradio 6 od 23 knjige, od riječi maslo do pršutina. Od prijevoda klasičnih djela osobito su cijenjeni prijevodi Odiseje (1882) i Ilijade (1883). Iako često osporavan, Maretić je bio jedan od najvećih hrvatskih jezikoslovaca i po opusu i po utjecaju na hrvatsko jezikoslovlje kao glavni jezikoslovni autoritet dugo vremena.

STRUKE: