Manzoni, Alessandro

ilustracija
MANZONI, Alessandro

Manzoni [manʒo:'ni], Alessandro, talijanski književnik (Milano, 7. III. 1785Milano, 22. V. 1873). Djetinjstvo i ranu mladost proveo je u crkvenim zavodima. U mladenačkim radovima pokazuje se kao neoklasicist i pjesnik jakobinskih ideala: poema Trijumf slobode (Il trionfo della libertà, 1801), idilični spjev Adda (1803), 4 pjevanja satiričkih Govora (Sermoni, 1803–04). Od 1805. do 1810. živio je kod majke u Parizu, gdje je došao u dodir s francuskim republikanskim »ideolozima« i propagatorima romantizma. Oženio se (1807) Henriettom Blondel, švicarskom kalvinistkinjom, koja je prešla na katoličanstvo. U to doba njegova se uvjerenja pomiču od otvorenog agnosticizma, preko voltaireovskoga deizma do sve većega zanimanja za vjerske teme, što je 1810. kulminiralo obraćenjem i povratkom na katoličanstvo, koji je trajno obilježio njegov život i stvaralaštvo. Manzonijevo romantičko kršćanstvo naglašava etičku i pučku komponentu, ljubav za siromašne i ponižene te otpor prema nasilju i uvjetovanju. Zauzimao se za domoljubnu, korisnu i istinitu književnost. Nakon povratka u Milano počeo je (1812) pisati Svete himne (Inni sacri), o temi vjerskih blagdana. Trebalo ih je biti dvanaest, ali ih je u sljedećih deset godina dovršio samo pet, od kojih je najpoznatija Duhovi (La Pentecoste). U povodu Napoleonove smrti 1821. napisao je odu u 18 strofa Peti svibnja (Il cinque maggio), prikaz i moralno tumačenje Napoleonove sudbine (J. W. Goethe preveo ju je već 1822). Iste godine napisao je i drugu odu, Ožujak 1821 (Marzo 1821), koju je posvetio njemačkom pjesniku Th. Körneru. U tom razdoblju napisao je i dvije romantičarske tragedije u stihu o povijesnim temama: Grof od Carmagnole (Il conte di Carmagnola, 1820) i znatno uspjeliju Adelchi (1822). Njegovo je najznačajnije djelo, općenito prihvaćeno kao remek-djelo u okvirima svjetske književnosti, roman Zaručnici (I promessi sposi). Prva verzija romana, započetoga 1821., bila je dovršena 1823. pod naslovom Fermo i Lucija (Fermo e Lucia), a u novoj, sadržajno prepravljenoj verziji iz 1825–27., izišla je pod naslovom Zaručnici. Riječ je o povijesnom romanu radnja kojega je smještena u Lombardiju XVII. st., u doba Milanskog ustanka, Tridesetogodišnjega rata i kuge. U središtu je radnje dvoje seoskih zaručnika čije vjenčanje onemogućuju mjesni moćnik i ustrašeni župnik. Manzonijevo shvaćanje povijesti prožeto je kršćanskim naukom o spasenju i vjerom u Božju providnost pa, u skladu s tim, nakon mnogobrojnih peripetija njegov ep o običnom puku završava sretnim vjenčanjem. Konačni je oblik roman dobio 1840–42., nakon jezične intervencije. Svjestan potrebe za jedinstvenim talijanskim književnim jezikom (Pismo o talijanskom jeziku – Sulla lingua italiana, 1845), Manzoni se, zbog velike književne tradicije Firence, zauzimao za firentinski jezik, ali ne za mrtvi jezik književnih velikana već za govorni jezik obrazovanih građana. Iz tog je razloga u razdoblju između dviju posljednjih verzija romana boravio u Firenci i usavršavao jezik. »Toskanizirana«, konačna verzija Zaručnika postala je obrazac književnoga jezika i stila za gotovo cijelo stoljeće. Nakon ujedinjenja Italije, Manzoni je (1868) predsjedao državnom komisijom koja je za službeni jezik nove države izabrala toskanski. Slavan i čašćen već za života, imenovan je 1861. i senatorom. Na obljetnicu njegove smrti, G. Verdi posvetio mu je Requiem.

Manzoni, Alessandro. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=38723>.