Mandić, Igor, hrvatski esejist, književni i glazbeni kritičar (Šibenik, 20. XI. 1939 – Zagreb, 13. III. 2022). Studij komparativne književnosti završio na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1963. Od 1959. do smrti objavljivao kritike, komentare, feljtone, osvrte, eseje, studije i polemike u više od 40 novina i časopisa, 1966–93. bio zaposlen u novinskoj kući Vjesnik (kao kritičar, kolumnist, interni recenzent i urednik), a 2000. bio je glavni urednik dnevnih novina Vjesnik.
Čitateljsku pozornost pobudio je od samih početaka pisanja naglašenom retorikom i polemičkom dimenzijom kritika suvremene hrvatske proze, koju je sustavno pratio, a podjednako efektno pisao je i o srpskim piscima (izabrane kritike objavio je u knjigama Uz dlaku, 1970; 101 kratka kritika, 1977; Romani krize, 1996; Književno (st)ratište, 1998; Kaj ste pisali bre? / Šta ste napisali, bre, 2011). Isticao se i polemičkim feljtonima (Gola masa, 1973) te se upuštao i u izravne polemike, očitujući specifičan užitak provokacije, u kojima je trajno raščlanjivao i napadao opća mjesta aktualne kulturne i društvene zbilje, a izbor kojih je skupio u knjigama Nježno srce (1975), Policajci duha (1979), Što, zapravo, hoće te žene? (1984), s tekstovima u kojima analizira društveni moral te polemizira s feministicama, Zbogom, dragi Krleža (1988), u kojoj se razračunava s kanonizacijom Miroslava Krleže, Sloboda lajanja / Zauzeto, Hrvat! (2011). U istom su duhu i glazbene polemike u kojima je prozivao institucionalnu glazbenu kulturu (U sjeni ocvale glazbe, 1977), a koje se naslanjaju na njegove glazbene kritike (Od Bacha do Cagea, 1977), te društveno-političke kolumne s općom temom individualne prevrtljivosti u postkomunističko doba (Za našu stvar, 1998; Između dv(ij)e vatre, 2000; Bijela vrana, 2002; Hitna služba, 2005). Osobito je bitan kao prvi sustavni proučavatelj masovnih medija i kulture svakidašnjice u Hrvatskoj, na tragu postavki Rolanda Barthesa i Marshalla McLuhana, o čem svjedoče knjige Mysterium televisionis (1972), nacrt teorije TV medija, Mitologija svakidašnjeg života (1976), o najraširenijim fenomenima masovne kulture poput popularne glazbe i sporta (koje naziva makromitovima), gastronomskim temama, te o imaginariju nastalome posredovanjem masovnih medija (slike kojega naziva mikromitovima), Šok sadašnjosti (1979), u kojoj osobito razmatra socijalne i psihološke učinke televizije i postavke o budućnosti globalne medijske kulture koju određuje sintagmom »Teslina galaksija«, dok je u knjizi Književnost i medijska kultura (1984) povezao studije o književnim i medijskim temama. U duhu su takvih preokupacija i dulji esej o Arsenu Dediću (Arsen, 1983), eseji o poetici kriminalističkoga žanra (pisani kao predgovori romanima biblioteke »Trag«) sabrani u knjizi Principi krimića (1985), te eseji o gastronomiji i kulinarstvu (u kombinaciji s receptima) u knjizi Bračna kuhinja (sa suprugom Slavicom, 1989), o kulturi vina (Ekstaze i mamurluci, 1989), o erotici i pornografiji u Prijapovu problemu (1999), sve i stilom vrhunski primjeri eruditskih, gotovo enciklopedijskih, kompendija. Polemičkim duhom odlikuje se i njegova memoarska i dnevnička proza izrazito ispovjednoga tona, s protežnim temama suočavanja s prošlošću i smrtnošću Sebi pod kožu (2006), U zadnji čas: autobiografski reality show (2009), Oklop od papira (2014., koja sadržava i njegove intervjue) te Predsmrtni dnevnik (2017).
