Ljetopis Popa Dukljanina

ilustracija
LJETOPIS POPA DUKLJANINA

Ljetopis Popa Dukljanina (Barski rodoslov, Kraljevstvo Slavena), pripovjedni izvor iz XII. st. Naziv »ljetopis« ne odgovara sadržaju jer se u njemu ne spominju godine. Anonimni autor, svećenik barske crkve, koji se obično naziva Pop Dukljanin, tvrdi da je djelo, koje on naziva Kraljevstvo Slavena (Sclavorum Regnum), preveo sa slavenskoga na latinski, te je napisao ono što je pročitao ili slušao od starijih. Djelo je zapravo kompilacija mnogih izvora. Nije sačuvano u najranijem, slavenskom obliku (ako je takav uopće postojao), a i latinski je tekst sačuvan tek u prijepisu iz razdoblja oko 1650. Taj je prijepis vjerojatno R. Levaković preuzeo iz starijega predloška u Kotoru, a objavio ga je I. Lučić kao prilog djelu O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga (De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, 1666). Ljetopis je 1601. bio objavljen i u talijanskom prijevodu M. Orbinija u knjizi Kraljevstvo Slavena (Il regno degli Slavi), s nekim dodatcima koje nema latinska verzija. Orbini se pritom poslužio različitim, vjerojatno starijim predloškom od Lučićeva. Tzv. hrvatsku redakciju Ljetopisa pronašao je početkom XVI. st. splitski patricij D. Papalić u Makarskome primorju. Ta je, hrvatskim jezikom i ćirilicom pisana preradba djela, koja se sadržajno razlikuje od latinske redakcije, kolala u prijepisima sve dok ju 1851. nije objavio I. Kukuljević Sakcinski. Papalićev rukopis preveo je M. Marulić na latinski, a objavio ga je također I. Lučić kao prilog djelu iz 1666. O Ljetopisu postoji bogata literatura koja se bavi pitanjima autorstva, vremena nastanka, strukture, svrhe, tradicije i pojedinih podataka navedenih u djelu. Među izdanjima s komentarom ističu se ona F. Šišića (1928) i V. Mošina (1950), a posljednja je monografska obradba E. Peričića (1991). Dok je prije prevladavalo mišljenje da je djelo nastajalo postupno i da je kompilacija rada dvojice ili trojice autora, danas se općenito smatra da je rad jednoga pisca. Autor se koristio različitim djelima, među ostalim svetačkim životopisima (sv. Benedikta, sv. Ćirila i Metoda, sv. Vladimira), slavenskim prijevodom nomokanona (što ga autor naziva Methodos), legendom o osnutku Dubrovnika, vjerojatno trebinjskim rodoslovom iz X. st., arhivom barske crkve i dr. Neke je izvore, očito, prilagođivao i interpretirao kako bi dobio sliku prošlosti zamišljenoga kraljevstva Slavena. Opisao je kako su Goti u doba cara Anastazija osvojili Dalmaciju i Prevalitanu, te da je jedan od njihovih vladara naselio u zemlju Slavene, a potom su došli Bugari i zauzeli područja istočno od gotsko-slavenskog kraljevstva. Nakon niza poganskih i loših gotskih vladara, zavladali su kršćanima skloni kraljevi. Središnje mjesto u djelu posvećeno je kralju Svatopluku (Svetopeleku), kojega je pokrstio Ćiril (Konstantin) i koji je održao sabor na polju Dalmi (planities Dalmae), na kojem je osnovao kraljevstvo i bio okrunjen od izaslanika bizantskoga cara. Slijedi opis njegovih nasljednika, bez ikakve veze s povijesnim događajima (osim nekih nejasnih reminiscencija). Nešto više veze sa stvarnim događajima može se otkriti u prikazu života sv. Vladimira. Ljetopis može poslužiti kao povijesni izvor značajnije vjerodostojnosti tek u onome dijelu u kojem se opisuje povijest dukljanske dinastije do sredine XII. st. U njem se donosi povijest vladara Duklje od legendarnih početaka dinastije do pobune protiv kralja Radoslava 1148/49.

Hrvatska redakcija razlikuje se od latinske verzije po tome što nema uvoda, a od 24. do 28. glave donosi vlastiti tekst bez prave povijesne osnove (u 27. glavi donosi priču o navodnom ubojstvu kralja Zvonimira). Osim toga, pojam »slavenski« mijenja u »hrvatski«, a ime kralja Svatopluka u Budimir. Njezin se postanak uglavnom datira u XIV. st. (po nekim autorima i kasnije, do u XVI. st.).

Postoje pretpostavke da je Dukljaninovo djelo bilo u uporabi već u XIII/XIV. st. u Hrvatskoj (Toma Arhiđakon, Pripis Supetarskomu kartularu), pa i izvan nje (Andrija Dandolo). U doba renesanse i baroka bilo je važno za širenje slavenofilskih ideja među hrvatskim intelektualcima.

Neki su podatci koje donosi Pop Dukljanin izazvali opsežne diskusije u hrvatskoj historiografiji. Poistovjećivanje Gota i Slavena rabilo se za tzv. gotsku teoriju o podrijetlu Hrvata. Najviše je pozornosti posvećeno saboru na polju Dalmi, za koji je starija historiografija pokušala dokazati da se održao na Duvanjskome polju, a novija ga smješta pokraj crnogorske Podgorice ili se usteže od bilo kakva lociranja toga događaja, te da se pod imenom Svatopluka, odn. Budimira, krije Tomislav ili koji drugi hrvatski vladar (Branimir, Petar Krešimir IV.), dok se u novijoj historiografiji ističe legendarni značaj te priče. Spomen Crvene Hrvatske, područja od središta Svatoplukova kraljevstva do Drača, također je izazvao različita tumačenja, ali se danas smatra da se radi o teritoriju Duklje koji je naselila jedna skupina Hrvata, asimilirana u kasnijim stoljećima. Priča o ubojstvu Zvonimira u hrvatskoj redakciji poslužila je kao jedan od argumenata u čvrsto zastupanoj tezi o Zvonimirovoj nasilnoj smrti. Djelo, koje je vjerojatno nastalo zbog sukoba barske i dubrovačke crkve, važno je i za razumijevanje crkvene povijesti. Kraljevstvo Slavena proučava se ne samo kao povijesni izvor, nego i kao rano djelo južnoslavenske, odn. hrvatske književnosti.

Ljetopis Popa Dukljanina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37723>.