Lutosławski [lutosła'fsk’i], Witold, poljski skladatelj (Varšava, 25. I. 1913 – Varšava, 9. II. 1994). Na varšavskome Konzervatoriju završio je studij glasovira (1936) i kompozicije (1937). God. 1948. bio je izložen političkim progonima, a 1949. bila mu je zabranjena I. simfonija zbog »formalizma«. Radikalniji izraz, ponajprije u izrazito kromatskoj harmonijskoj strukturi, dosegnuo je u Žalobnoj glazbi (Musique funèbre, 1954–58), koja mu je donijela međunarodno priznanje, što će se poslije nastaviti s Venecijanskim igrama (Jeux vénitiens, 1961), u kojima se prvi put očituje njegova osobita uporaba aleatorike (tzv. aleatorički kontrapunkt). Godine 1963. sam je ravnao praizvedbom Triju pjesama Henrija Michauxa (Trois poèmes d’Henri Michaux, na 2. Muzičkom biennalu u Zagrebu, zajedno sa S. Zlatićem), a iduće je godine skladao Gudački kvartet (također tehnikom aleatoričkoga kontrapunkta) koji se smatra najznačajnijim prilogom literaturi za gudački kvartet nakon Bartókovih kvarteta. Usporedno je radio na dotjerivanju harmonijske komponente koja će se u Knjizi za orkestar (Livre pour orchestre, 1968) temeljiti na dvanaesttonskim akordima i na harmonijskim konstrukcijama proizašlima iz njih. No njegov kasni stil (1980-ih) ponovno teži prozračnijim harmonijskim strukturama i ograničenoj uporabi aleatoričke tehnike (npr. u Epitafu iz 1979. za obou i glasovir i u Grave iz 1981. za violončelo i glasovir). U Dvostrukome koncertu za obou i harfu (1979–80) oslanja se na barokni concerto grosso, a u 3. simfoniji (1981–83) sabire svoja skladateljska iskustva i rabi neiskorištenu građu iz nekih ranijih skica. Glavna je formalna odlika njegova kasnoga stila primjena tzv. tehnike ulančavanja, koja teži lančanom isprepletanju početka i kraja skladbe (Lanac 1 – Chain 1, za četrnaest svirača, 1983; Lanac 2 – Chain 2, za violinu i orkestar, 1984–85., itd.). Lutosławskoga se drži najvećim poljskim skladateljem nakon Chopina i osnivačem tzv. Poljske škole.
