Luj XIV. (zvan Bogomdani, Veliki i Kralj Sunce), francuski kralj od 1643 (Saint Germain-en-Laye, 5. IX. 1638 – Versailles, 1. IX. 1715). Sin Luja XIII. Za njegove malodobnosti bila je regentkinja njegova majka Ana Austrijska, a stvarnu vlast imao je do svoje smrti (1661) kardinal J. Mazarin. Protiv Ane i Mazarina digla se Fronda, koju je Mazarin ugušio 1653. Westfalskim mirom 1648. Francuska je dobila austrijski dio Alzasa i učvrstila se kao vodeća europska sila. Taj status potvrdila je Pirenejskim mirom (1659), kojim je Španjolska prepustila Francuskoj osporavani Roussillon i Artois. Nakon Mazarinove smrti Luj XIV. je vladao apsolutistički, a društveni i politički život Francuske vrtio se oko kraljeve osobe. Francuska je postala uzorom ostalim monarhijama, kao država sređene uprave, uspješne vanjske politike i procvata kulture (Grand siècle). Kralj se okružio sposobnim suradnicima, od kojih su neki bili građanskog podrijetla. Merkantilist J.-B. Colbert uredio je financije, razvijao industriju i trgovinu, izgradio trgovačku i ratnu flotu, osnovao kolonije; F. M. Le Tellier Louvois organizirao je vojsku, a Huges de Lionne diplomatsku službu. U vanjskoj politici Luj XIV. je nastojao domoći se španjolske krune, zbog čega se zapleo u dugotrajne ratove, koje je vodio u četiri faze (Devolucijski rat 1667–68; Nizozemski rat 1672–78; francuska invazija na španjolsku Nizozemsku 1680–97. i Rat za španjolsku baštinu 1701–14). Ratovi su potaknuli udruživanje protivnika u Veliku alijansu (1689., 1701), što je dovelo do slabljenja francuskog položaja i napuštanja osvojenih teritorija. Ratovi su doveli i do golema državnog duga (2 mlrd. livara) pa je potkraj Lujeve vladavine Francuska bila na rubu bankrota. Kraljev apsolutizam dolazio je do izražaja na svim područjima: ukinuo je samoupravu općina i pokrajina, sudove je podložio svojoj kontroli, jansenizam je likvidirao, a hugenote oštro progonio (dragonade), tako da se 200 000 hugenota iselilo iz Francuske u susjedne zemlje. Katoličku crkvu stavio je pod svoju kontrolu te uspostavio Galikansku crkvu (1682), zbog čega je došao u sukob s Vatikanom. Deviza L’État c’est moi (država to sam ja), koja mu se pripisuje, dobro opisuje njegovu vladavinu. Njegove ljubavnice L. de La Vallière, a os. Madame de Montespan i Madame de Maintenon (kojom se tajno oženio nakon kraljičine smrti), utjecale su na nj i u političkim stvarima. Reforme su nailazile na otpor pa je tijekom njegove vladavine izbilo više pobuna. (→ kamizari)
Luj XIV., stil
Luj XIV., stil,
oblikovao se u Francuskoj za vladavine kralja Luja XIV. U okviru koncepcije razvijenoga baroka teži za monumentalnošću i primjenom klasičnih antičkih elemenata. Njegovo je glavno ostvarenje u graditeljstvu dvorac Versailles nedaleko od Pariza, simbol apsolutističke i centralističke monarhije. Gradnju Versaillesa započeo je 1661. L. Le Vau, a konačan oblik dao mu je J. Mansart-Hardouin. Arhitektura Versaillesa i njegovi raskošni interijeri bili su uzor ostalim realizacijama toga stila. Golem park, koji je njegov sastavni dio i prototip geometrijski koncipiranoga tzv. francuskoga parka, osnovao je A. Le Nôtre. Glavni slikar i dekorater toga razdoblja bio je Ch. Le Brun (utemeljitelj Kraljevske akademije – Académie Royale). Interijeri građevina bogato su urešeni slikarskim i kiparskim radovima, mramorom, radovima u štuku i kovini, zrcalima te tapiserijama. Namještaj je masivan i jednostavna oblika izrađen od skupocjena drva i urešen reljefima i ornamentima od kovine te bogato intarziran kornjačevinom, bjelokosti, sedefom i sl. (veliki naslonjači, kreveti s baldahinima, stolovi s mramornim pločama). Glavni majstor pokućstva bio je ebanist A. Ch. Boulle, a takav način urešavanja prozvan je po njemu boulle.
