Llull [ļuļ], Ramon (latinizirano Raimundus Lullus), srednjovjekovni katalonski mislilac, teolog, pjesnik i prozaik (Mallorca, ? 1235 – Mallorca, ? 1316). Velikaškoga roda, kao dječak bio paž na aragonskome dvoru, poslije kućni učitelj prijestolonasljednika. Predavao u Parizu i Montpellieru, putovao u Napulj, Siciliju i sjevernu Afriku. Pročuo se iznimnim književnim darom: vjeruje se da je u mladosti napisao mnoštvo pjesama po uzoru na provansalsku liriku, ali da ih je sam uništio kada se u tridesetoj godini života, nakon nekoliko vizija Krista, odlučio posvetiti obraćenju nevjernika na kršćanstvo, odnosno duhovnomu osvajanju islamskoga svijeta. U tu je svrhu devet godina proučavao arapski i latinski te islamsku i kršćansku teologiju, jer je u mladosti bio obrazovan samo za svjetovni i dvorski život. U mističnoj teologiji slijedio je Augustina i Bonaventuru, a u duhovnoj teologiji isticao prosvjetljenje (pa je nazvan doctor illuminatus), utjecao na Nikolu Kuzanskoga. Zastupao je jedinstvo vjere i razuma, teologije i filozofije. Tvorac je katalonskoga pjesničkog izraza i književne proze na katalonskom. Djelima Knjiga o poganinu i o tri mudraca (Llibre del gentil e dels tres savis), Knjiga o kontemplaciji (Llibre de contemplació) i Knjiga o viteštvu (Llibre de l’orde de cavalleria) i dr., te dvama (prvim katalonskim) romanima, Blanquerna i Félix ili Knjiga o čudima svijeta (Félix o Llibre de les meravelles del món), postavio je normu katalonskoga književno-jezičnog izraza. Najviše je ipak napisao na latinskom, kako svjetovnih tako i duhovnih djela, a glavno mu je djelo Veliko umijeće (Ars magna, ili Ars generalis, vjerojatno nakon 1274), pokušaj stvaranja (u polemici s averoistima i muslimanima) univerzalne kršćanske znanosti. Prvo pouzdano izdanje njegovih djela tiskano je u Mainzu 1721–41.
