Libija

ilustracija
LIBIJA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12

Libija (Dawlat Lībya; Država Libija), država u sjevernoj Africi, između Egipta (duljina granice 1115 km) i Sudana (383 km) na istoku, Čada (1055 km) i Nigera (354 km) na jugu te Alžira (982 km) i Tunisa (459 km) na zapadu; obuhvaća 1 759 540 km².

Prirodna obilježja

Libija se sastoji od triju dijelova: Tripolitanije, Cirenaike i Fezana, koji obuhvaćaju sjeverni rubni dio saharske ploče, građene pretežno od mezozojskih i tercijarnih vapnenaca. U Tripolitaniji se iza nizinskog obalnoga pojasa uspinju do 968 m visoka vapnenačka brda (Nafusa i dr.). Skupine brda odijeljene su međusobno dubokim dolinama, koje su u pluvijalno doba usjekle rijeke. Prema jugozapadu prelazi taj pojas brda u kamenitu, prosječno 500 m visoku pustinjsku visoravan Hamada al-Hamra, koju s južne strane okružuju pustinjske tektonske depresije (ergovi) Fezana, pokrivene pijeskom i šljunkom (Awbari, Murzuq). U južnom Fezanu nalaze se dijelovi saharskoga kristaličnoga gorja Tibesti. Cirenaika obuhvaća istočni dio Libije. U njoj se osobito ističe do 865 m visok ravnjak Barka. Prema jugu ravnjak se spušta u depresiju, koja se pruža od zaljeva Sidre do oaze Siwa u Egiptu. Južno od nje nalazi se pješčana Libijska pustinja s golemim pješčanim dinama i s nekoliko oaza (Al-Kufrah, Kharga, Dakhla, Faiyum, Baharia i dr.). – U obalnom pojasu klima je sredozemna, nešto južnije stepska, a u unutrašnjosti pustinjska. Od obale prema unutrašnjosti temperatura raste. Prosječna siječanjska temperatura iznosi 10 do 15 °C, a srpanjska 28 do 35 °C; dnevna su kolebanja temperature često i veća od 40 °C. Godišnja količina oborina smanjuje se od obale prema unutrašnjosti; u obalnom pojasu Tripolitanije ona iznosi do 400 mm, a u obalnom pojasu Cirenaike do 300 mm. Kiša pada u zimskoj polovici godine, od studenoga do ožujka; po planinama tada ima snijega, koji traje vrlo kratko. Za poljoprivredu je štetan suh i topao saharski vjetar gibli. Povremeni vodeni tokovi (vadi) imaju u kišno doba obilježje bujica; ljeti potpuno presuše. Podzemna je voda mjestimično vrlo blizu površine; na takvim su mjestima oaze.

Stanovništvo

Prema procjeni stanovništva iz 2002. u Libiji živi 5 369 000 st. ili 3,0 st./km², od čega gotovo 3/4 u širem obalnom pojasu Tripolitanije. Stanovnici su Arapi (78,0%), Berberi (1,0%) i dr. (21,0%; Egipćani, Sudanci i državljani Čada). Po vjeri su muslimani-suniti (97%) i dr. (3,0%). Godišnji prirast stanovništva iznosi 2,4% (1997–2002) i odgovara prirodnomu priraštaju stanovništva (24,1‰ ili 2,41%, 2001). Natalitet je za afričke prilike nizak (27,6‰, 2001; uz Južnoafričku Republiku i Egipat najmanji na kontinentu), a pogotovo mortalitet (3,5‰, 2001): smrtnost dojenčadi iznosi 29,0‰ (2001). U dobi je do 14 god. 35,4% st., od 15 do 59 god. 58,8% st., a u dobi iznad 60 god. 5,8% st. (2001). Očekivano trajanje života za muškarce iznosi 73,5 god., a za žene 77,9 godina. U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu zaposleno je 17,0% aktivnih stanovnika, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 27,0%, u uslužnim djelatnostima 56,0% (1996). Od pet sveučilišta najstarije je u Banghaziju (osn. 1955), a najveće u Tripoliju; službeni je jezik arapski, razgovorni i berberski i dr.; u uporabi su također engleski i talijanski. Glavni je grad Tripoli ili Tarabulus al-Garb (metropolitansko područje 1 140 000 st., 1995); ostali veći gradovi (1995): Banghazi (650 000 st.), Misurata (Misratah; 280 000 st.), Sirta (150 000 st.) i dr.; u gradovima živi 86,7% st. (2000).

Gospodarstvo

Tijekom vladavine Moamara al-Gaddafija, od revolucije 1969. do rušenja njegova režima 2011., održavao se polutržišni ekonomski sustav, zasnovan na kombinaciji islamskih normi i socijalističke doktrine, uz dominaciju državnoga vlasništva, te snažnoga državnog intervencionizma (država je subvencionirala cijene hrane, goriva, električne energije i dr.). Gospodarstvo se temeljilo na proizvodnji nafte i prirodnoga plina (2002. ostvaruju 95% izvoznih prihoda). Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2010. bila je 74,8 milijarda USD; BDP po stanovniku bio je oko 11 700 USD. Osim naftne industrije, razvijala se proizvodnja aluminija, cementa, tekstila i dr. U poljoprivredi, ograničenoj nedostatkom vode i plodnog tla, ponudu pretežno čine pšenica, ječam, soja, masline, agrumi i povrće; značajan je uzgoj deva, konja i peradi, te ribolov. Početkom 2000-ih oko 70% prehrambene potražnje podmiruje se uvozom. Vrijednost izvoza (2010) bila je 46,8 milijarda USD (97% čine nafta i plin), a uvoza 24,6 milijarda USD (u uvozu prevladavaju strojevi, vozila i hrana). Vodeći vanjskotrgovinski partneri bili su Italija, Njemačka, Španjolska, Francuska i Tunis. Prema službenim izvorima stopa nezaposlenosti bila je 13,5% (2010). Gospodarski razvoj opterećivale su međunarodne ekonomske sankcije tijekom 1980-ih i 1990-ih (UN ih ukida 2003). Građanski rat koji je započeo 2011. uzrokovao je znatne gospodarske štete i pad BDP-a za približno 46% (u odnosu na 2010). Prema procjenama Svjetske banke vrijednost BDP-a pala je na 34,7 milijarda USD (2011), te na 29,1 milijardu USD (2015). Vrijednost izvoza 2011. pala je na 19,1 milijardu USD, a uvoza na 11,2 milijarde USD. Dnevna proizvodnja nafte smanjena je s 1,6 milijuna barela (2010), na približno 479 000 barela (2011), te na približno 430 000 barela (2015). Libijske zalihe nafte procijenjene su na 48,4 milijarde barela (2015) i najveće su u Africi (čine oko 2,8% svjetskih zaliha).

Novac

Novčana je jedinica libijski dinar (LD; LYD); 1 dinar = 1000 dirhama.

Povijest

Prvi tragovi ljudske prisutnosti na području današnje Libije datiraju iz mlađega kamenog doba. U starome vijeku Grci su Libijom nazivali prilično neodređeno područje sjeverne Afrike, koje je uglavnom obuhvaćalo pojas od Egipta do antičke Kartage, odnosno do današnjega Tunisa. U II. tisućljeću pr. Kr. libijska plemena ratovala su protiv egipatskih faraona; svjedočanstvo o njima ostavili su Merneptah i Ramses III. U X. st. pr. Kr. libijski najamnici prigrabili su vlast u Egiptu, kojim su vladali do VII. st. pr. Kr. U istome stoljeću zapadne dijelove Libije kolonizirali su Feničani, a istočne dijelove Grci. Poslije su zapadni dijelovi Libije pripali Kartagi, a istočni dijelovi grčkom pentapolisu sa središtem u Cireni. God. 331. pr. Kr. Cirenu je osvojio Aleksandar III. Veliki; nešto poslije došla je u ovisnost o egipatskim Ptolemejevićima. Libija je od I. st. pr. Kr. bila pod vlašću Rimljana koji su je podijelili na dvije provincije (Libya Pentapolis, Africa Proconsularis), a potom na tri provincije (Tripolitana, Lybia Superior i Lybia Inferior). U V. st. Tripolitaniju su osvojili Vandali, dok su obje Libije ostale pod vlašću Istočnoga Rimskog, odnosno Bizantskoga Carstva, koje je 534. ponovno osvojilo Tripolitaniju. U sastavu Bizantskoga Carstva Libija je bila do 630-ih, kada su ju od 639. do 647. osvojili Arapi. Pod arapskom vlašću (Omejidi, Aglabidi, Fatimidi, Ajubidi, egipatski mameluci) Libija je bila do 1517., kada ju je osvojilo Osmansko Carstvo i pretvorilo u pokrajinu sa središtem u Tripoliju. Libija je bila u sastavu Osmanskoga Carstva do 1911. Tijekom XVIII. st. (do 1835) Libijom je gotovo samostalno vladala dinastija Karamanli. God. 1911. Italija je najavila rat Osmanskomu Carstvu, provalila u Libiju i mirom u Lausannei stekla vrhovništvo nad Cirenaikom i Tripolitanijom (1912). Otpor domaćega pučanstva nastavio se međutim i nakon toga te za I. svjetskog rata gotovo izbacio Talijane. Neposredno nakon I. svjetskog rata Italija je sklopila mir s nekim arapskim glavarima, priznavši im autonomiju. Nakon dolaska fašista na vlast u Italiji, ti su sporazumi pogaženi i područje Libije bilo je do 1932. »pacificirano«. Italija je 1934. ujedinila Tripolitaniju, Cirenaiku i Fezan u koloniju Libiju. U II. svjetskom ratu ondje su se od jeseni 1940. vodile borbe između talijanskih postrojba (od 1941. i njemačkih postrojba pod zapovjedništvom E. Rommela) i britanskih postrojba pod zapovjedništvom B. L. Montgomeryja, koje su završile u siječnju 1943. konačnim izbacivanjem njemačko-talijanskih snaga iz Libije. Nakon toga Libija je došla pod britansku (Cirenaika i Tripolitanija) i francusku (Fezan) vojnu upravu.

God. 1947. Italija se Pariškim mirovnim ugovorom odrekla prava na kolonije Cirenaiku, Tripolitaniju i Fezan, koje su postale pokroviteljsko područje UN-a; 1949. odlučeno je o njihovu sjedinjenju u samostalnu Libiju. U prosincu 1951. bila je proglašena neovisna Ujedinjena Kraljevina Libija pod kraljem Idrisom I. (1963. federalni sustav bio je zamijenjen unitarnim). Tijekom 1953–54. Libija je postigla sporazume o savezništvu s Velikom Britanijom i SAD-om (ustupila im je zrakoplovne baze). U rujnu 1969. državnim udarom na vlast je došao pukovnik M. al-Gaddafi; 1970. američka i britanska vojska napustile su baze u Libiji. Početkom 1970-ih Libija je sudjelovala u građanskom ratu u Čadu, pa je 1973. zauzela sporno pogranično područje Aozou. Tijekom 1970-ih neuspjeli su bili pokušaji ujedinjenja s Egiptom, Sirijom, Tunisom i Sudanom; u srpnju 1977. izbio je pogranični sukob s Egiptom. Zbog potpore radikalnim arapskim režimima i iranskoj revoluciji (1979), Libija je pogoršala odnose s pojedinim arapskim državama (Saudijskom Arabijom, Jordanom, Irakom i dr.). Početkom 1980-ih bila je u sporu s Tunisom oko podjele podmorja. God. 1981. dogodili su se incidenti s američkim snagama u zaljevu Sidra, kojega akvatorij Libija u cijelosti svojata (od 1973). Zbog Gaddafijeva političkoga radikalizma SAD je 1982. nametnuo Libiji gospodarske sankcije (1984. bio je pokušan neuspjeli atentat na Gaddafija). Tijekom 1980-ih Libija je bezuspješno pokušala ujedinjenje s Alžirom, Tunisom, Sirijom, Čadom i Marokom, a 1990. sa Sudanom. Pod optužbom za međunarodno terorističko djelovanje, SAD je u travnju 1986. zrakoplovima napala Libiju (uslijedio je libijski napad na komunikacijsku postaju NATO-a, na talijanskom otoku Lampedusi). God. 1987. libijska vojska povukla se iz sjevernog Čada (sporno područje Aozou 1994. međunarodnom arbitražom priznato je Čadu). UN je 1992. Libiji nametnuo međunarodne sankcije, zbog libijske uključenosti u rušenje američkog i francuskoga putničkog zrakoplova (1988. i 1989. s približno 440 poginulih). Tijekom 1990-ih stabilnost su narušavali povremeni sukobi s islamističkim skupinama. Od početka 2000-ih Libija odustaje od radikalne politike i poboljšava odnose sa zapadnim zemljama; 2003. UN je ukinuo sankcije. Zahtjevi za demokratizaciju potaknuli su u veljači 2011. oružanu pobunu u sjeveroistočnoj Libiji; pobunjeničke snage zauzele su Bengazi i uspostavile svoju vlast, koju ubrzo podržavaju zapadne zemlje (uglavnom Francuska, Italija, SAD i Velika Britanija). Uz pomoć NATO-a (britansko-francuski zračni napadi i dr.) pobunjenici su do listopada 2011. zauzeli sva veća gradska središta i srušili Gaddafijev režim; broj poginulih u sukobima procjenjuje se do 30 000 (Gaddafi je ubijen u listopadu 2011). Tijekom 2012. uspostavljena je prijelazna vlada i parlament, no Libija je ostala podijeljena između različitih vojno-političkih skupina. Potkraj 2015. dogovoreno je stvaranje nove prijelazne vlasti; u siječnju 2016. u Tunisu je formirana nova vlada, koja od ožujka 2016. djeluje u Tripoliju (premijer je postao Fayez al-Sarraj). Novu vladu podržao je UN, a protivi joj se više radikalnih islamističkih skupina. Održana je i suprotstavljenost između vlasti u Tripoliju i umjereno islamističkih i liberalnih organizacija u regiji Cirenaike (koje podržava Libijska nacionalna vojska). Tijekom 2016. izraženije su borbe za naftna područja i postrojenja, od kojih su pojedina u zaljevu Surt nadzirali pripadnici radikalne Islamske države Irak i Levant (2015–16. njihove položaje povremeno napadaju egipatski i američki zrakoplovi).

Politički sustav

Nakon prosvjeda građana 2011. i oružanog sukoba koji je uslijedio, Ustav od 11. XII. 1969. proglašen je ništavnim, a novi nije donesen. Libija je republika čiju zakonodavnu vlast provodi jednodomni Nacionalni kongres (Al Mutamar Al Watani Al Aam), sa 200 zastupnika. Kongres je izabrao vladu, koja ima izvršnu vlast u državi. Biračko je pravo opće i jednako a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Sudbena je vlast u procesu tranzicije. Administrativno je država podijeljena 22 okruga. Nacionalni blagdan: Dan oslobođenja, 23. listopada (2011).

Libija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36359>.