Leconte de Lisle [lək:'t dəli'l] (pravo ime Charles Marie René Leconte), francuski pjesnik (Saint-Paul, Réunion, 22. X. 1818 – Louveciennes, 17. VII. 1894). Studirao je pravo i bio novinar socijalističkog dnevnika La Démocratie pacifique. Od 1873. knjižničar Senata, 1886. izabran je u Francusku akademiju. Već u prvoj zbirci poezije, Antičkim poemama (Poèmes antiques, 1852), s motivima iz klasične grčke mitologije i povijesti, razradio je spoj raskošne metaforike, slikovitih epiteta i eruditskih simbola sa čvrstom i preciznom strukturom te naglaskom na autorskoj disciplini i impersonalnosti (kao reakciji na romantizam), što je postalo glavnom značajkom pjesničke škole Parnas, u kojoj je bio središnja ličnost. Istih su odlika i zbirke Barbarske poeme (Poèmes barbares, 1862), s motivima iz Biblije, nordijskih mitova te orijentalnih legendi, Tragične poeme (Poèmes tragiques, 1884) i Posljednje poeme (Derniers poèmes, 1895). Djelomice pod utjecajem onodobnih studija iz komparativne religije kao i znanstvenih otkrićâ, često je tematizirao nestanak velikih religija i civilizacija. Pritom se prikaz nepostojanosti svijeta i slike kozmičke destrukcije odlikuju zanosom u temelju kojega je ideja o umjetnosti kao vrhuncu svake ljudske intelektualne djelatnosti, odnosno riznici ljepote krhke fizičke zbilje. Okušao se i kao prevoditelj (Ilijada i Odiseja, Eshilove, Sofoklove i Euripidove tragedije, Anakreontovo i Horacijevo pjesništvo).
