Kundera [ku'~], Milan, češki književnik (Brno, 1. IV. 1929 – Pariz, 11. VII. 2023). U književnosti se javio polovicom 1950-ih stihovima koji promiču komunističke vrijednosti te dramama s tzv. angažiranom društvenom problematikom. Početkom 1960-ih distancirao se od svojih književnih početaka, postavši potkraj desetljeća (uz L. Vaculíka) oštrim kritičarom neostaljinističkoga režima. Kao vodeći predstavnik skupine angažiranih književnika na IV. kongresu Saveza čehoslovačkih pisaca 1967., nagovijestio je politički preokret, potonje Praško proljeće, koje je završilo sovjetskom intervencijom u kolovozu 1968. Zrelo razdoblje njegova stvaralaštva započelo je romanom Šala (Žert, 1967), koji je češka kritika dočekala suzdržano, a inozemna kao senzaciju i obnovu češkoga književnoga modernizma. Groteskna životna priča glavnoga lika okvir je u kojemu autor prikazuje promjene što ih je češko društvo prošlo u razdoblju tzv. realsocijalizma. U zbirci pripovijedaka Smiješne ljubavi (Směšné lásky, 1970) nižu se naoko sitne, intimne drame, u kojima igre s predmetom žudnje u pravilu izmiču protagonistima. Od 1975. trajno se nastanio u Francuskoj, gdje se afirmirao kao naturalizirani autor koji od početka 1990-ih piše isključivo na francuskom jeziku. Uz B. Hrabala, u inozemstvu je najpopularniji suvremeni češki pisac. Romanom Život je drugdje (Život je jinde, 1979) priklonio se modernizmu kafkijanske tradicije, u maniri »antiliričnosti, antiromantičnosti, skeptičnosti i kritičnosti«, na koju se poziva i u esejima Umjetnost romana (L’Art du roman, 1986). Svoj programski sukob s književnošću »lirske ekstatičnosti« oprimjeruje životnom pričom mladoga pjesnika koji svoj talent i mladenačke ambicije stavlja u službu komunističke ideologije. Roman Oproštajni valcer (Valčík na rozloučenou, 1979) složena je mreža ljubavnih intriga, svojevrsni prozni vodvilj ispunjen sukobima i neočekivanim razrješenjima. Knjiga smijeha i zaborava (Kniha smíchu a zapomnění, 1981) okuplja sedam razmjerno samostalnih pripovijesti na temu smijeha (koji, prema autoru, može biti i naivan i intelektualan) i zaborava (koji pogađa svijet bez svijesti o vlastitom kontinuitetu). Nepodnošljiva lakoća postojanja (Nesnesitelná lehkost bití, 1985), u svijetu najpopularnija Kunderina knjiga, bavi se motivima emigracije te idile i kiča. Provincijsku idilu ljubavnoga para, koji se vraća u »normaliziranu« Čehoslovačku, prekida slučajna smrt u prometnoj nesreći. Filozofski roman Besmrtnost (L’Immortalité, 1990), postmodernističke izvedbe, sinteza je Kunderina beletrističkoga i esejističkoga djela. U njegovu je središtu slika čovjeka s kraja XX. stoljeća, bića u svijetu bez Boga, zaglušena medijskom manipulacijom i lažnim vrijednostima tzv. poznoga doba.
