STRUKE:

Kulin

ilustracija
KULIN, ploča s natpisom Kulina bana, Sarajevo, Zemaljski muzej

Kulin, bosanski ban (?, oko 1170?, oko 1204). Na vlast je došao kao privrženik bizantskog cara Emanuela I. Komnena. Uspio je osloboditi Bosnu bizantskoga vrhovništva, ali je bio u vazalnom odnosu prema hrvatsko-ugarskom kralju Beli III. Godine 1189. izdao je povelju kojom je, uz određenu nadoknadu (poklon), dopustio dubrovačkomu knezu Krvašu i dubrovačkim građanima slobodu kretanja po svoemu vladaniju, što je označilo početak jačanja gospodarskih veza između Bosne i Dubrovnika. U toj se ispravi naziva gospodar Bosne (dominus Bosnae). Potkraj XII. st. njegovo ime vezuje se uz širenje krivovjerja u Bosni (→ crkva bosanska). Godine 1199/1200. dukljanski vladar Vukan izvijestio je papu Inocenta III. da se u Bosni naselio velik broj heretika te da je uz krivovjerje pristao i sam Kulin. Godine 1200. papa Inocent III. poručio je hrvatsko-ugarskom kralju Emeriku Arpadoviću da je Kulin dao utočište i zaštitu velikomu broju krstjana, koje je splitski nadbiskup Bernard protjerao iz Splita i Trogira. Istim je pismom papa zatražio od Emerika da Kulina i krstjane istjera iz Bosne, ako ne odustanu od krivovjerja. Inocent III. poslao je potom u Bosnu svojega legata Ivana de Casamarisa, koji se 1203. na Bilinu polju sastao s banom Kulinom i starješinama »bosanskih krstjana«. Tom je prilikom nastala isprava poznata kao bilinopoljska abjuracija, kojom su se »bosanski krstjani« na čelu s Kulinom javno odrekli krivovjerja i raskola.

Kulin. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=34526>.