kopitari (Ungulata), nadred sisavaca kojima su razmjerno dugačke noge prilagođene brzu kretanju po tlu: stražnji su se članci na srednjem ili na trećem i četvrtom prstu pretvorili u trokutaste, okrugle ili lopataste rožnate tvorevine – kopita. U tijeku evolucije u tih se životinja, uz povećavanje tijela i produljivanje nogu, smanjivao broj prstiju, i to na dva načina: ili se na svakoj nozi razvijao samo srednji prst, na koji se onda oslanjalo cijelo tijelo (neparnoprstaši: tapiri, nosorozi i konji), ili su se podjednako razvijali treći i četvrti prst, pa se tijelo oslanjalo na dva prsta svake noge (parnoprstaši ili papkari: svinje, vodenkonji, deve, patuljasti moškavci, jeleni, šupljorošci i žirafe); ostali su prsti zakržljali. Kopitari imaju zajedničke pretke sa zvijerima u tzv. prazvijerima (Creodonta), a razvili su se izravno iz predaka s petoprstim nogama prakopitara (Condylarthra). Razvoj je tekao od početka tercijara na kontinentima sjev. polutke. Odatle su prešli u Južnu Ameriku, gdje su se zbog dugotrajne izolacije dugo očuvali stari primitivni oblici, a na afr. kontinentu razvili su se u različitim smjerovima (slonovi, pećinari, sirene). Poslije (u predledeno doba) proširili su se i na središnju, juž. i jugozap. Aziju, gdje su se razvili šupljorošci. Kopitari su biljožderi (osim svinje), žive u različitim biotopima: u moru (sirene), u slatkim vodama (vodenkonji), na kopnu, od nizinskih područja do planinskih visočja. Prirodno su rašireni po svim kontinentima osim Australije s Polinezijom, kamo ih je prenio čovjek u novije doba. Razvili su se u nekoliko različitih smjerova, tako da čine 14 posebnih redova, od kojih živi samo pet: pećinari (Hyracoidea), slonovi (Proboscidea), sirene (Sirenia), neparnoprstaši (Perissodactyla) i parnoprstaši (Artiodactyla).
