konjunktiv (lat. modus coniunctivus: vezni način), u lingvistici, naziv preuzet iz latinske gramatičke terminologije kojim se u različitim jezicima označuju glagolski načini različiti od indikativa (neobilježenog načina), imperativa (zapovjednog načina) i optativa (željnog načina). U indoeuropskom prajeziku konjunktiv se tvorio formantom *-e-/-o-, a najvjerojatnije je izražavao mogućnost ili namjeru da se radnja glagola izvrši, odn. subjektivnu uvjetovanost radnje. Takva tvorba konjunktiva očuvana je najbolje u grčkom i u vedskom sanskrtu. U latinskome konjunktiv tvori posebne oblike za različite glagolske osnove, pa se razlikuju konjunktiv prezenta, perfekta, imperfekta i pluskvamperfekta, a upotreba konjunktiva određena je složenim sintaktičkim pravilima – konjunktiv se upotrebljava ponajviše u zavisnim rečenicama, nakon određenih vezničkih riječi. Pojednostavnjen sustav konjunktiva sličan latinskomu postoji i u romanskim, keltskim i germanskim jezicima, a česta upotreba konjunktiva u zavisnim rečenicama tipična je i za jezike balkanskoga jezičnog saveza (osobito za novogrčki i albanski). Slični glagolski načini koji se nazivaju konjunktivom postoje i u neindoeuropskim jezicima. U gramatičkim terminologijama pojedinih jezika konjunktiv se naziva i subjunktivom (npr. subjonctif u francuskome).
