Kelemen, Milko, hrvatski skladatelj, dirigent i pedagog (Podravska Slatina, 30. III. 1924 – Stuttgart, 8. III. 2018). Skladanje je diplomirao kod S. Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1952), a usavršavao se u Parizu kod O. Messiaena i Tonyja Aubina (1954–55), u Freiburgu im Breisgau kod W. Fortnera (1958–60), u Münchenu u Siemensovu studiju za elektroničku glazbu (1966–68) i u Berlinu u sklopu Umjetničkoga programa Njemačke službe za akademsku razmjenu (DAAD; 1968–69). Od 1953. bio docent za kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, 1970–72. predavao kompoziciju na Konzervatoriju u Düsseldorfu, a 1973–89. na Visokoj glazbenoj školi u Stuttgartu. Bio je osnivač i doživotni predsjednik Muzičkoga biennala Zagreb, međunarodnoga festivala suvremene glazbe (od 1961). Kelemenov skladateljski razvoj usko je vezan uz nastanak i razvoj nove hrvatske glazbe u drugoj polovici XX. stoljeća. U prvoj razvojnoj fazi on pokušava aktualizirati folklorno naslijeđe, nastojeći umetnuti bartokovska iskustva u konzervativne nazore što ih je zastupala »ideologija nacionalnog smjera« u hrvatskoj glazbi prve polovice XX. stoljeća (Sonata za klavir, 1954; Koncertantne improvizacije, 1955; Études contrapuntiques, 1959). U drugoj se fazi na osebujan, posve individualiziran način koristio nekim iskustvima avangarde, nerijetko kombinirajući različite tehnike skladanja, no istodobno težeći isticanju određenih arhetipskih sadržaja glazbe (Composé, 1967; Passionato, 1972; Mirabilia, 1975; Archetypon, 1986). U idućoj fazi istraživao je mogućnosti nove artikulacije tonaliteta, no ponajčešće opet s obzirom na određene arhetipske sadržaje (Animaux phantastiques i Requiem iz 1995; Salut au monde, 1998). Značajan je i njegov doprinos glazbenomu kazalištu (baleti Ogledalo, 1960. i Napuštene, 1964; »glazbeni prizor« Novi stanar, 1965; opera Opsadno stanje, 1970; multimedijski balet-opera Apocalyptica, 1979). Kelemen se također bavio i glazbenom publicistikom (knjige na hrvatskom: Labirinti zvuka: pogledi na novu glazbu, 1982. i Labirinti, 1994) u kojoj su najistaknutija ona njegova razmatranja koja, kao specifična »skladateljska teorija«, prate njegove glazbeničke poglede i skladateljsku praksu. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1983).
