Kazandzakis, Nikos (Níkos Kazantzákēs [kazanʒa'kis]), grčki književnik (Iraklij, Kreta, 18. II. 1883 – Freiburg im Breisgau, Njemačka, 26. X. 1957). Pravo diplomirao u Ateni 1906., do 1909. studirao filozofiju (kod H. Bergsona) u Parizu. Nakon povratka bio visoki državni službenik, 1945–46. i ministar; pod kraj živio na Azurnoj obali (Antibes). U mladosti je bio podložan velikim idejnim i filozofskim oscilacijama onoga doba, od marksizma do budizma. Putovao je Europom, Rusijom, Kinom i Japanom. Kao svoje glavno djelo isticao je ep Odiseju (Odysseía, 1938) od 33 333 stiha, svojevrsnu verziju Homerova teksta, primijenjenoga na traženja suvremenoga čovjeka. No svjetsku slavu i nacionalnu popularnost stekao je romanom Doživljaji Aleksisa Zorbe (Bíos kai politeía tou Aléksē Zormpá, 1946), u kojem kroz susret sa životno neobično autentičnim grčkim čovjekom zagledâ u drevni duh svoje zemlje, što ga suvremenost gotovo i ne može promijeniti. I ostali romani, Kapetan Mihalis (O kapetán Mikhálēs, 1953), Iznova raspeti Krist (O Khristós ksanastaurṓnetai, 1954), Posljednje iskušenje (O teleutaíos peirasmós, 1955; hrvatski prijevod Isusovo zadnje iskušenje), Siromah Božji (O phtōkhoúlēs tou Theoú, 1956; hrvatski prijevod Sveti Franjo: siromah u Boga), Bratoubojice (Oi aderphophádes, 1963), zaokupili su pozornost međunarodne književne javnosti. Pisao je tragedije, putopise, pripovijetke, liriku, filozofske spise (Askeza: Salvatores Dei – Askētikḗ: Salvatores Dei, 1945), napisao romansiranu autobiografiju (Izvješće El Grecu – Anaphorá ston Gkréko, 1961), a osobito su mu vrijedni prijevodi na novogrčki Homerove Ilijade i Odiseje, Danteove Božanstvene komedije, Goetheova Fausta te važnih filozofskih i znanstvenih spisa (F. Nietzsche, H. Bergson, Ch. Darwin). Neki su mu romani uspješno ekranizirani: Grk Zorba (M. Cacoyannis, 1964), Posljednje Kristovo iskušenje (M. Scorsese, 1988) i dr.
