kamera (lat. camera < grč. ϰαμάρα: svod; sobica, izba), uređaj za dobivanje slikovnih zapisa, tj. za snimanje filmova (filmska kamera), videa (videokamera), fotografija (fotografski aparat, fotografska kamera). Tim se uređajem najčešće bilježi svjetlost odražena od snimanog objekta, ali se gdjekad snima i u drugom području elektromagnetskog spektra (infracrvena kamera, termokamera, rendgenska kamera). Već prema namjeni, kamera može biti televizijska, fotogrametrijska, medicinskodijagnostička i dr., prema vrsti zapisa analogna ili digitalna, prema mjestu uporabe podvodna, aerokamera, endoskopska i sl.
Fotografski aparat
Fotografski aparat
(fotoaparat, fotografska kamera) uređaj je za snimanje fotografija kojim se pod kontroliranim uvjetima slika objekta projicira na fotoosjetljivu podlogu. Rad fotografskog aparata zasniva se na načelu na kojem djeluje camera obscura (lat.: tamna komora), što ga je već 350. pr. Kr. opisao grčki filozof Aristotel (→ fotografija). Današnji izgled fotografski je aparat počeo dobivati nakon izuma celuloidnoga filma Hannibala Goodwina (1887), a napose nakon patentiranja fotografskog aparata za perforirani film Oscara Barnacka. Prvi takav aparat počela je 1925. komercijalno proizvoditi njemačka tvrtka Leiz pod nazivom Leica (akronim od Leiz Camera).
Fotografski se aparat u osnovi sastoji od tijela i objektiva. Tijelo aparata tvori kućište, nepropusno za svjetlost, u kojem se nalazi fotoosjetljiva podloga. Klasični aparati snimaju na fotografski film, a za velike formate na plan-film ili ploče. Posebno su konstruirani fotografski aparati za »instantnu« fotografiju (postupak poznat pod nazivom Polaroid), u kojima se u vrlo kratkom vremenu odvija fotokemijski postupak dobivanja fotografija. Digitalni fotografski aparati mjesto klasičnoga fotografskog filma imaju fotoosjetljivi mikroelektronički senzor, čime se stvara digitalni zapis i pohranjuje u memoriju aparata (→ fotografija). Osim fotoosjetljive podloge, tijelo sadrži i zatvarač, uređaj za namatanje filma i tražilo. Objektiv fotografskog aparata optički je sustav za projiciranje slike na fotoosjetljivu podlogu i za njezino izoštravanje. Otvorom zaslona (blende) kontrolira se količina svjetlosti što se propušta na podlogu, a kod nekih objektiva (tzv. zoom-objektivi) postoji i mogućnost mijenjanja vidnoga kuta (→ objektiv). Sastavni dio fotografskog aparata ili njegova dodatna oprema često su i svjetlomjer, daljinomjer, bljeskalica, filtri, sjenilo, a danas se u nj najčešće ugrađuju i mikroelektron. sustavi za automatsko mjerenje osvijetljenosti i određivanje elemenata ekspozicije, za automatsko izoštravanje i dr.
Zatvarač u osnovnom položaju sprječava prolaz svjetlosti do fotoosjetljivoga materijala. Put svjetlosti otvara se tek pritiskom na okidač, koji ostaje otvoren u prethodno određenom vremenskom intervalu (vrijeme eksponiranja), nakon čega se ponovno sam zatvara. Vrijeme eksponiranja određuje se u dijelovima sekunde (od 1/2 s do 1/1000 s i kraće), odnosno za dulje ekspozicije u sekundama (1, 2, 4, 8, 15, 30 s). Zatvarač je moguće namjestiti i u položaj u kojem eksponiranje traje sve dok je pritisnut okidač. Mnogi fotografski aparati omogućuju i odgađanje okidanja uz pomoć samookidača, višestruko osvjetljivanje istog dijela filma i dr.
Namještanje vremena eksponiranja i otvora objektiva (elemenata ekspozicije) u fotografskom aparatu može biti ručno ili automatsko. Elemente ekspozicije ručno namješta sam fotograf uz pomoć svjetlomjera, koji može biti sastavni dio aparata ili njegov dodatni pribor. U automatskim fotografskim aparatima elementi ekspozicije najčešće se namještaju uz pomoć ugrađenoga mikroelektroničkoga sklopa, a prema jednom od programa (npr. program za snimanje objekta u pokretu). Uz mogućnost odabira programa, bolji fotografski aparati omogućuju fotografu ili odabir vremena eksponiranja, prema kojemu se automatski određuje otvor objektiva (prioritet ekspozicije), ili odabir otvora objektiva, prema kojemu se automatski određuje vrijeme eksponiranja (prioritet blende).
Bljeskalica, koja služi za osvjetljivanje u nepovoljnim svjetlosnim prilikama, u nekim je fotografskim aparatima ugrađena, a kod drugih se postavlja na nosač i spaja s aparatom. U trenutku snimanja, bljesak bljeskalice mora biti sinkroniziran sa zatvaračem, koji tada treba biti potpuno otvoren.
Uređaj za namatanje filma omogućuje namatanje filma i napinjanje okidača, a pokreće se s pomoću ručice za napinjanje ili motorom. U aparatima za perforirane filmove, film se namata zupcima i valjkom, a njegovu planparalelnost i napetost osigurava pritisna pločica s unutrašnje strane stražnjega dijela kućišta. Kako bi se osvijetlio neosvijetljeni dio filma, film se pomiče prije svake nove snimke, a kod većine aparata film se, kada je sav eksponiran, prematanjem vraća u kasetu.
Tražilo služi za promatranje snimanoga prizora, a po njegovoj se izvedbi razlikuju fotografski aparati s mehaničkim (športskim) tražilom, s optičkim tražilom te refleksni (zrcalni) aparati. U većine se suvremenih, digitalnih fotografskih aparata, uz klas. tražilo, snimani prizor može promatrati i na zaslonu od tekućih kristala. Mehaničko tražilo okvir je kroz koji se snimani prizor promatra s vidnim kutom približno jednakim vidnomu kutu objektiva. Ono je danas vrlo rijetko, a ponajprije služi kao pomoćno tražilo onih aparata kojima se teško prati objekt u pokretu; stoga se katkad naziva i šport. tražilom. Optičko tražilo sastoji se od dviju leća koje umanjuju sliku promatranog objekta. Pri snimanju iz blizine, pogrješka nepoklapanja slike u optičkom tražilu i slike koja se kroz objektiv projicira na fotoosjetljivi materijal (pogrješka paralakse) postaje izrazita. Refleksni (zrcalni) aparati imaju tražilo u kojem slika nastaje prolaskom kroz objektiv i refleksijom od zrcala, a mogu biti dvooki i jednooki. Kod dvookoga refleksnog aparata tražilo je s mutnim staklom, na kojem se slika stvara prolaskom kroz jedan objektiv, a slika na filmu prolaskom kroz drugi objektiv. Zato se i kod tih izvedbi pojavljuje pogrješka paralakse. No kod jednookoga refleksnog aparata slika i u tražilu i na fotoosjetljivome materijalu nastaje prolaskom kroz isti objektiv, pa pogrješke paralakse nema.
Jednooki refleksni fotografski aparati najčešće imaju staklenu pentaprizmu kojom se svjetlost odbijena od zrcala usmjerava prema okularu tražila. Kako se u okularu vidi slika koja će u trenutku osvjetljivanja biti projicirana na fotoosjetljivu podlogu, moguća je izravna kontrola njezinih elemenata, npr. kadra i izoštrenosti. Pritiskom na okidač podiže se zrcalo, a time i otvara put svjetlosti prema zatvaraču. Zbog toga se u takvim izvedbama fotografskih aparata, u samom trenutku okidanja, slika u tražilu ne vidi. Jednooki refleksni fotografski aparati najčešće omogućuju mjerenje svjetlosti, a time i određivanje elemenata ekspozicije svjetlomjerom kroz objektiv.
Izoštravanje slike u današnjim fotografskim aparatima može biti ručno ili automatsko. Ručno se slika izoštrava najčešće namještanjem prstena na objektivu, već prema udaljenosti snimanoga objekta. Kod refleksnih aparata izoštravanje se može pratiti u tražilu, a može biti i dodatno olakšano optičkim sustavom tražila, kojim se npr. neoštra slika prikazuje prelomljenom. Prvi sustav za automatsko izoštravanje (autofokus) predstavila je tvrtka Canon 1963., a u široku upotrebu sustav je ušao 1980-ih. Autofokusnim se sustavom uz pomoć senzora mjeri udaljenost do objekta u određenoj mjernoj točki. Kod jednostavnijih se sustava mjerna točka uvijek nalazi u središtu kadra, a kod složenijih se položaj točke može odabrati među nekoliko ponuđenih u tražilu. Prema izmjerenoj udaljenosti, automatika sustava pomoćnim motorom pomiče leće u objektivu i tako izoštrava sliku. Najjednostavniji fotografski aparati nemaju mogućnost izoštravanja slike, već, zbog manjeg otvora objektiva, postižu dubinsku oštrinu dovoljnu za uglavnom oštru sliku pri prosječnoj udaljenosti objekta, najčešće između 3 m i fotografske beskonačnosti.
Prema formatu, odnosno veličini slike koja se fotografiranjem osvjetljuje, fotografski se aparati dijele na one vrlo malog formata, leica-formata, srednjega formata te velikoga formata. U aparatima vrlo maloga formata dimenzije su osvijetljenih slika 8 mm × 11 mm, 12 mm × 17 mm, 17 mm × 30 mm i 18 mm × 24 mm, u leica-formatu 24 mm × 36 mm, u srednjem formatu najčešće 6 cm × 6 cm, ali i 3 cm × 4 cm, 4 cm × 4 cm, 4 cm × 6,5 cm, 4,5 cm × 6 cm, 6 cm × 7 cm i 6 cm × 9 cm, a u vrlo velikom formatu obično 10 cm × 12 cm ili 18 cm × 24 cm.
Danas se za amatersku fotografiju najčešće rabe fotografski aparati leica-formata. Takvi su npr. kompaktni fotografski aparati, koji s objektivom i optičkim tražilom u malenom kućištu čine cjelinu. U jednostavnijoj izvedbi nemaju mogućnost izoštravanja i namještanja elemenata ekspozicije, a složenija izvedba omogućuje potpuno automatsku kontrolu tih funkcija, često i s tzv. zoom-objektivom i s motorom za namatanje filma. Za iste se namjene, kao i za novinsku fotografiju, sve češće upotrebljavaju i digitalni fotografski aparati, koji su, osim onih za profesionalne namjene, uglavnom također u kompaktnoj izvedbi. Za napredniju amatersku, a dijelom i profesionalnu uporabu rabe se jednooki refleksni fotografski aparati leica-formata s velikim izborom promjenljivih objektiva i dodatne opreme, dok samo za pojedine specifične profesionalne namjene služe fotoaparati srednjeg i velikog formata. Posebni su uređaji namijenjeni za snimanje radiografskih, holografskih, fotogrametrijskih i dr. snimaka.
Filmska kamera
Filmska kamera,
mehaničko-optički uređaj za snimanje filma. Snima pojedinačne slike u pravilnom vremenskom slijedu. S pomoću intermitentnoga mehanizma filmska vrpca kreće se isprekidano; u trenutku zaustavljanja u kameri vrpca se osvjetljava, a tijekom pomaka (pomiče ju mehanizam hvataljke, koji ulazi u perforaciju) na nju ne pada svjetlost, što osigurava sektor ili zaslon. Time se postiže dojam kretanja, iako je riječ o smjeni statičnih fotografija, a pritom temeljnu ulogu imaju optički fenomeni privid kretanja i postojanost slike. Brzina snimanja mora biti takva da se izmijeni najmanje 16 sličica u sekundi kako bi se ostvario dojam zbiljskoga kretanja. Uvođenjem zvučnoga filma brzina je povećana na 24 sličice u sekundi (za potrebe televizijskog emitiranja snima se sa 25 sličica u sekundi). U početcima kinematografije (prihvaćeno je da su prvu filmsku kameru u današnjem smislu konstruirala braća Lumière: uređaj cinématographe, koji je ujedno bio i projektor, patentiran je 1895. godine), vrpca se pomicala ručno, s pomoću pera, a poslije elektromotorom, dok se to u novije doba obavlja elektronički. Filmska kamera mora biti vrlo precizne izradbe jer i najmanje netočnosti uzrokuju probleme glede transporta filmske vrpce, brzine snimanja, oštećenja na vrpci, ekspozicije i sl. Suvremene kamere osiguravaju tihi rad, zvučno su izolirane, što je posebice bitno pri zvučnom snimanju. Kontrola snimane slike odvija se u kameri s pomoću tražila ili na monitoru (predočniku) ako se istodobno odvija i elektroničko snimanje, što znatno olakšava i ubrzava snimanje. Bitna je sastavnica svake filmske kamere optički sustav. Današnje kamere obiluju ili setovima objektiva ili raznovrsnim zoom-objektivima vrhunskih optičkih svojstava. Kamere se dijele na ručne, tonske, intervalske, podvodne, animacijske, brze i ultrabrze, a prema filmskim formatima na 35 milimetarske, 16 milimetarske, super 16 i dr. Elektroničke kamere ne posjeduju mehanički sklop iako su osnovni principi snimanja u tehničkom i stvaralačkome smislu vrlo slični. (→ videokamera)
