Kālidāsa [ka:lida:'sa], indijski pjesnik i dramatičar (IV. ili V. st.). Najveći je predstavnik klasične sanskrtske književnosti (kāvya). O njegovu životu nema pouzdanih podataka. Iz djela se može zaključiti da je bio poklonik vedāntinske filozofije o nedvojstvu (advaita) i štovatelj boga Śive. U svojim je djelima slavio klasične brahmanističke vrline: dužnost, dharmu, pravednost, ljubav, predanu vjernost, samozatajnost i drugo Izrazit liričar i stilist virtuozna izraza, prema konvencijama je stvorio stilizirane ali i začudno životne likove. Pripisuju mu se mnoga djela, no pouzdano su njegova tek neka. To su prije svega njegovo najpoznatije djelo, drama Śakuntalā i njezin znak raspoznavanja (Abhijñānaśākuntala), o ljubavi kralja Dušyante i Śakuntale i prepoznavanju s pomoću prstena. Prevedena na europske jezike u XVIII. stoljeću, drama je oduševila europske romantičare, posebice J. W. Goethea, kojega je nadahnula za prolog Fausta; na hrvatski ju je 1878. sa sanskrta preveo P. Budmani. Njegove su još drame Urvaśi stečena hrabrošću (Vikramorvaśīya), Mālavika i Agnimitra (Mālavikāgnimitra), epovi Rod Raghuov (Raghuvaṃśa), o rodoslovu vladarske dinastije, i Postanak Kumare (Kumārasaṃbhava), o rođenju boga rata, koji je pomogao bogovima u borbi protiv zlih sila, te lirski spjev Oblak glasonoša (Meghadūta).
