Kačići, hrvatski plemićki rod. Izvorno se razvilo na području ranosrednjovjekovne Lučke županije sa sjedištem u Nadinu, u zadarsko-biogradskom zaleđu, gdje se spominje do druge polovice XV. st. God. 1164. izvori navode Toljena kao suca u Tinju (iudex Tini). Premda su po svojem imovinskom stanju pripadali povlaštenomu društvenom sloju, Kačići u kasnijim ispravama nisu zabilježeni na istaknutijim položajima na tom području. Prema tradiciji zabilježenoj u XIV. st. (Pacta conventa) oni su jedno od dvanaest hrvatskih plemena koja su prihvatila Kolomana za hrvatskoga kralja 1102., pa im je on podijelio posebne povlastice. Tom ih je prilikom zastupao »knez« (comes) Jura. Pod pritiskom Osmanlija Kačići su se od XV. st. iselili u Zadar, gdje se spominju i u prvoj polovici XVI. st. – Premda u historiografiji postoje dvojbe o povezanosti tog plemićkog roda s omiškim Kačićima, vjerojatno je izbor Nikole Kačića za kneza Omiša (prvi spomen 1167) doveo i do preseljavanja jednog ogranka, iz kojega je potekao niz omiških knezova do početka 1280-ih. O njihovoj moći svjedoči podatak da je knez Nikola 1180. dao pogubiti splitskoga nadbiskupa Arnerija zbog sukoba oko posjeda u Poljicima. U prvoj polovici XIII. st. postigli su velik stupanj neovisnosti u odnosu na središnju vlast i nametnuli svoje ime cijelomu kraju i stanovništvu (»narod Kačića«). Vladali su područjem od Omiša do Huma te srednjojadranskim otocima; gusarili su Jadranom, sukobljavali se s Venecijom i Kraljevstvom Obiju Sicilija. Bili su optuživani za patarensku herezu. Restauracijom kraljevske vlasti nakon tatarske provale u 1250-ima bili su prisiljeni pokoriti se kralju Beli IV., pa su od njega vjerojatno dobili povlastice (darovnica iz 1258. kojom ih je primio među »prave plemiće kraljevstva« nije pouzdana). U razdoblju slabljenja središnje vlasti za Ladislava IV. Kumanca ponovno su istupali samostalnije; rat s Venecijom potkraj 1270-ih i na početku 1280-ih doveo je do gubitka kneštva u Omišu u korist knezova Bribirskih. Nakon toga Kačići se više ne spominju u omiškom kraju. Vjerojatno su se povukli u Neretvansku krajinu (Makarsko primorje), gdje su od XIV. st. činili lokalni vladajući sloj (»knezovi Krajine«). Njihov položaj nije ugrozila ni predaja pod zaštitu Venecije (1452) ni osmansko osvajanje (1490-ih), kao ni ponovna obnova mletačke vlasti (1646). Za Kandijskoga rata (1645–69) dio se Kačića iselio na Hvar. U razdoblju od XVI. do XVIII. st. u Makarskom primorju podijelili su se na više ogranaka; ugledom se osobito istaknuo književnik Andrija (→ kačić miošić). – U Ugarskoj se od kraja XII. st. spominje istoimeni plemićki rod (Kacsics), koji se u XIII. i XIV. st. brojnošću i ugledom isticao među ugarskim plemstvom. U XIII. st. podijelio se u više grana, iz kojih su potekle mnogobrojne ugarske plemićke obitelji, među kojima se ističu Szécsényi, Geréb od Vingárta i Farkas od Szeszárme.
