Jugoslavenski odbor

ilustracija
JUGOSLAVENSKI ODBOR u Parizu 1916.

Jugoslavenski odbor, organizacija hrvatskih, srpskih i slovenskih političkih emigranata iz Austro-Ugarske koja je u doba I. svjetskog rata vodila akciju za oslobođenje južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske i za njihovo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u zajedničku državu.

Hrvatski politički emigranti u Italiji, A. Trumbić, F. Supilo, I. Meštrović i dr., nakon tajnoga Londonskog ugovora kojim je Antanta obećala ustupiti južnoslavenska područja Italiji (26. IV. 1915), započeli su političku akciju ustrojavanja čvršćega predstavništva svih južnoslavenskih naroda Austro-Ugarske. Dana 22. XI. 1914. postigli su s predstavnicima srpskih političkih emigranata iz Bosne i Hercegovine sporazum o osnivanju Jugoslavenskog odbora. Konačno konstituiranje Odbora izvršeno je u Parizu 30. V. 1915., kada su se Odboru priključili slovenski političari koji su uspjeli izaći iz Austro-Ugarske. Za predsjednika Odbora bio je izabran A. Trumbić, a članovi su bili F. Supilo, I. Meštrović, H. Hinković, F. Potočnjak, D. Trinajstić, M. Marjanović, N. Stojanović, Dušan Vasiljević, N. Županič, Gustav Gregorin, B. Vošnjak i dr. Sjedište Odbora bio je London, a njegovi su uredi osnovani u Parizu, Ženevi, Petrogradu i Washingtonu.

Odbor je kod sila Antante vodio akciju za priznanje prava Hrvata, Srba i Slovenaca na ujedinjenje na osnovi načela narodnosti, ističući potrebu da se u buduću južnoslavensku državu uključe svi nacionalno južnoslavenski krajevi, posebno oni na Jadranu. Zbog programa koji je pretpostavljao rušenje Austro-Ugarske, Odbor je nailazio na teškoće kod sila Antante. Posebno je žestok bio otpor Italije, koja je bila odlučno protivna stvaranju južnoslavenske države iz straha da bi ona mogla ugroziti talijansku prevlast na Jadranu. Odbor je uživao potporu srpske vlade na čelu s N. Pašićem, ali je među njima dolazilo do ozbiljnih neslaganja oko načina ujedinjenja i uređenja buduće zajedničke države. Dok su hrvatski članovi Odbora tražili stvaranje federalne države, u kojoj bi Hrvatska zadržala političku i nacionalnu individualnost, Srbija je planirala ujedinjenje Južnih Slavena pod svojim vodstvom i dominacijom (»veliko rješenje«). Kao pričuvni plan Srbija je planirala ujedinjenje u Veliku Srbiju samo onih krajeva gdje žive Srbi (»malo rješenje«), u što bi ulazile Crna Gora, BiH, Vojvodina i dijelovi Hrvatske (Slavonija i Dalmacija). Sile Antante su joj i obećale veći dio tih krajeva »izjavom o kompenzaciji« (16. VIII. 1915). Zbog popustljive politike Odbora prema zahtjevima Srbije, F. Supilo je u lipnju 1916. istupio iz njega. Prilike u 1917 (Svibanjska deklaracija, revolucija u Rusiji) natjerale su Pašića na popuštanje. Dana 20. VII. 1917. Jugoslavenski odbor i srpska vlada potpisali su na Krfu sporazum o ujedinjenju i stvaranju zajedničke države (Krfska deklaracija), koji je približio njihova stajališta.

Nakon sporazuma Trumbić–Torre u Londonu (7. III. 1918) o demokršćanskim načelima za rješenje pitanja buduće jugoslavensko-talijanske granice, koji je bio prihvaćen na Kongresu potlačenih naroda Austro-Ugarske u Rimu (8–10. IV. 1918), britanska, francuska, američka i talijanska vlada prihvatile su politiku rušenja Austro-Ugarske i poduprle nacionalne težnje njezinih slavenskih naroda. No južni Slaveni u Austro-Ugarskoj, za razliku od Poljaka i Čeha, nisu bili priznati kao saveznički narod niti je Jugoslavenski odbor bio priznat kao njihov politički predstavnik zbog otpora talijanske i srpske vlade. Tek nakon sloma Austro-Ugarske i stvaranja Države Slovenaca, Hrvata i Srba na čelu s Narodnim vijećem SHS u Zagrebu, srpska je vlada, pod pritiskom oporbe i britanske vlade, pristala da se Jugoslavenski odbor prizna i da s njime i s Narodnim vijećem SHS zaključi 9. XI. 1918. u Ženevi sporazum o ujedinjenju na dualističkoj osnovi (Ženevska deklaracija). Taj sporazum srpska vlada nije htjela provesti u život.

Jugoslavenski je odbor u svojem djelovanju uspio zainteresirati sile Antante kako za ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca u zajedničku državu tako i za pravedno rješenje jugoslavensko-talijanske granice, ali on nije znatnije utjecao na razvoj prilika u domovini niti je imao riječi prilikom provođenja ujedinjenja 1. XII. 1918. Jugoslavenski odbor prestao je s radom u ožujku 1919. Odbor je svoja politička stajališta izražavao kroz glasilo Bulletin Yougoslave (1915–19).

Jugoslavenski odbor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=29461>.