Josip II., rimsko-njemački car od 1765 (Beč, 13. III. 1741 – Beč, 20. II. 1790). Najstariji sin Marije Terezije i Franje I. Stjepana Lotarinškoga. U mladosti je stekao vjersku, vojnu i pravnu naobrazbu. Proučavao je djela enciklopedista, osobito Voltairea, pa se zarana upoznao s idejama prosvjetiteljstva. Godine 1764. proglašen je rimsko-njemačkim carem, ali je upravu Carstva preuzeo tek nakon očeve smrti (1765), kao suvladar Marije Terezije, vodeći vojne, pravosudne i vanjske poslove. Kako je poricao stoljetno pravo hrvatsko-ugarske države na zasebnu krunu, nije nosio naslov hrvatsko-ugarskog kralja, a 1784. odredio je da se kruna sv. Stjepana iz Požuna (Bratislava) prenese u dvorsku riznicu u Beču. Nakon stupanja na vlast provodio je reforme u duhu prosvjetiteljskog apsolutizma, po uzoru na pruskoga kralja Fridrika II. Velikoga, doradivši niz reformi koje je započela Marija Terezija. Godine 1781. izdao je Edikt o toleranciji, kojim su pripadnici svih vjeroispovijesti postali ravnopravni na cijelome teritoriju Monarhije, te uveo državni nadzor nad Katoličkom crkvom (→ jozefinizam). Godine 1784. carskim je dekretom naredio da se u cijeloj Monarhiji, pa tako i u Hrvatskoj, kao službeni jezik uvede njemački umjesto latinskoga. Potaknuo je proces napuštanja feudalnoga gospodarstva pa je 1785. izdao Patent o slobodnome seljenju kmetova, kojim je ukinuta osobna ovisnost seljaka o feudalnim gospodarima, a kmetovima dopušteno pravo na seljenje, slobodno raspolaganje pokretnim dobrima i pohađanje škole. Kako hrvatsko i ugarsko plemstvo nije prihvaćalo taj patent, ukinuo je 1785. hrvatske i ugarske županije, temelj njihove političke moći, i podijelio Hrvatsku na dva okruga (Zagrebački i Pečujski), a Ugarsku na osam okruga. Već od 1783. započeo je preustroj Vojne krajine. Banska krajina i Varaždinski generalat (a od 1786. i Karlovački generalat) ujedinjeni su u Generalkomandu u Zagrebu, dok je zapovjedništvo nad Slavonskom vojnom krajinom imala Generalkomanda u Osijeku. Godine 1786. u Zagrebu je utemeljio krajiško Generalno zapovjedništvo, kao jedinstveno upravno područje za cijelu hrvatsko-slavonsku Vojnu krajinu. Ukinuta je smrtna kazna, ali je zakon i dalje predviđao teške zatvorske i radne kazne te kazne batinanja. Godine 1786. bio je objavljen prvi dio Općega građanskog zakonika. Dosljedno fiziokratskim načelima nastojao je unaprijediti poljoprivredu kao temelj državnoga gospodarstva. U gospodarstvu je vodio merkantilističku politiku i carinama štitio domaću proizvodnju i trgovinu. Za vladavine Josipa II. unaprijeđeno je zdravstvo i socijalnu skrb; država je preuzela brigu za zbrinjavanje bolesnih i siromašnih pa su otvorene mnogobrojne bolnice i prihvatne ustanove. Odlukama u vanjskoj politici nastojao je zaokružiti habsburške posjede. Sudjelovao je u prvoj diobi Poljske (1772) i pokušao austrijske posjede u Nizozemskoj mijenjati za Bavarsku (1785), što je dovelo do ustanka (1787) i osamostaljenja toga dijela Carstva pod nazivom Belgija (1790). Pri kraju Josipove vladavine Carstvo je, kao saveznik Rusije, ušlo u rat s Osmanskim Carstvom (1787–91). Vojni neuspjeh Josipa II. ohrabrio je hrvatsko i ugarsko plemstvo koje je primoralo cara da 1790. povuče većinu svojih reformi (osim patenta o vjerskoj toleranciji i ukinuću osobne ovisnosti kmetova).
