James [ẹimz], William, američki filozof i psiholog (New York, 11. I. 1842 – Chocorua, 26. VIII. 1910). Studirao filozofiju i medicinu, bio profesor psihologije i filozofije na Harvardu. Nakon knjige Načela psihologije (The Principles of Psychology, 1890) potpuno se posvetio filozofiji. U filozofijskoj orijentaciji radikalni empirist. Utemeljitelj pragmatizma po kojem je kriterij spoznaje njezina praktična vrijednost, tj. korist. Istina je uvijek u funkciji djelatna života. U ontologiji zastupa pluralizam, jer se sveukupna stvarnost ne može protumačiti ni dualistički ni monistički, već se odražava u bogatstvu sveukupnosti. Preteča je funkcionalističke znanstvene psihologije te utemeljitelj prvog američkog psihologijskoga laboratorija (1870) u kojem je mjerio vrijeme reakcije na svjetlosne i zvučne podražaje i prostorni prag u području dodira (prag dviju točaka). Po Jamesovoj psihološkoj teoriji čuvstava, percepcija objektivnih prikaza izaziva reakcije, a čuvstva nastaju kao odgovor na informacije, tj. nakon fizioloških reakcija. Ta se teorija naziva James-Langeova teorija, jer je danski fiziolog Carl Lange istodobno utemeljio istoznačnu teoriju. Glavna djela: O raznolikostima vjerskog iskustva (On the Varietes of Religious Experience, 1902), Pragmatizam (Pragmatism, 1907), Pluralistički svijet (A Pluralistic Universe, 1909) te posmrtno: Neki filozofski problemi (Some Problems of Philosophy, 1911), Eseji o radikalnom empirizmu (Essays in Radical Empiricism, 1912).
