Izabela II., španjolska kraljica 1833–70 (Madrid, 10. X. 1830 – Pariz, 9. IV. 1904). Naslijedila je oca Ferdinanda VII. na temelju Pragmatičke sankcije (1830). Regentstvo je preuzela majka Marija Kristina (1833–41), a nakon njezina odlaska iz zemlje general Baldomero Espartero (1841–43). Izabelino pravo na prijestolje pokušao je pobiti brat Ferdinanda VII., Don Carlos (zakoniti prijestolonasljednik po Salijskome zakonu), koji je sa svojim pristašama (→ karlisti) protiv Izabele poveo dva karlistička rata (1833–39., 1847–49). Nakon pada generala Espartera (1843), kada ju je narodna skupština (cortes) s 13 godina proglasila punoljetnom, Izabela je vladala samostalno. Jake stranačke borbe, pobune i neprestano izmjenjivanje konzervativnih i liberalnih vlada obilježja su njezine vladavine. Pobuna flote pred Cádizom (18. IX. 1868) i revolucija koja je uslijedila prisilili su Izabelu na bijeg u Pariz i 1870. na abdikaciju u korist sina Alfonsa XII.
