Istvánffy [i'štva:nfi], Miklós, ugarski državnik i povjesničar (Kisasszonyfalva kraj Pečuha, 8. XII. 1538 – Vinica kraj Varaždina, 1. IV. 1615). Niže škole završio je u Pečuhu. Od 1551. do 1556. studirao u Bologni i Padovi. Zbog velike erudicije i poznavanja mnogih europskih jezikâ te turskoga bio je savjetnik u kraljevskoj kancelariji prijestolonasljednika Rudolfa II. za diplomatska pitanja (od 1572), tajnik Kraljevskoga vijeća (od 1576) i ugarski vicepalatin (1581–1608). Sudjelovao je u mnogim državnim izaslanstvima; među ostalim bio je jedan od potpisnika mira na ušću rijeke Žitve (1606). Sudjelovao u bitki kraj Sigeta (1566) i u obrani Petrinje (1594). Držao je velike posjede u Varaždinskoj i Zagrebačkoj županiji. Nakon povlačenja iz političkog života napisao je Povijest Ugarske u 34 knjige od 1490. do 1605 (Historiarum de rebus Ungaricis libri XXXIV ab anno 1490 ad annum 1605, 1622). To je djelo jedno od glavnih izvora za proučavanje hrvatske i ugarske povijesti XVI. stoljeća, koje je i sam dijelom bio sudionik i svjedok. Djelo je pisano stilom rimskoga povjesničara Tita Livija, pa su zato Istvánffyja nazivali »ugarskim Livijem«. Brojnim donacijama podupro je dolazak isusovačkoga reda u Zagreb (1606) te im oporučno ostavio svoju vrijednu knjižnicu.
