impresionizam (francuski impressionnisme, prema impression: dojam, »utisak« < latinski impressio), smjer u europskoj umjetnosti koji se razvio u Francuskoj potkraj XIX. i na početku XX. st., najprije u slikarstvu (1867–86), potom u književnosti i glazbi. Naziv, isprva podrugljiva prizvuka, dobio je po slici C. Moneta »Impresija, izlazak sunca« iz 1872., izloženoj na prvoj zajedničkoj izložbi u Parizu 1874. u atelijeru umjetničkoga fotografa Nadara.
Likovne umjetnosti
Impresionizam u likovnim umjetnostima zasniva se na spontanom i slobodnom izražavanju osobnoga dojma svega viđenoga nasuprot ustaljenim šablonama akademizma. Slikari se odlučuju za izravno promatranje prirode; istražuju optičke fenomene boje, mijene i preobrazbe svjetlosti i ozračja; slikaju učinak svjetlosti u trenutku kada slika nastaje; udaljuju se od narativnoga tumačenja sadržaja i reprezentativnih motiva, privlače ih trenutačni pokret i suvremene gradske teme izrazite čulnosti. Kako bi to postigli, napuštaju atelijere i slikaju u prirodi (plain air), prilagođujući izvedbu brzim promjenama dojmova i ozračja. Poticaje za nov način slikanja preuzimali su od slikara koji su slobodno tretirali boju i svjetlost (D. Velázquez, F. Hals, F. Goya, W. Turner i J. Constable te pripadnici barbizonske škole).
Jezgru impresionističke skupine činili su slikari C. Monet, C. Pissarro, A. Sisley, A. Renoir, B. Morisot, A. Guillaumin i F. Bazille te E. Degas i P. Cézanne, koji su također slikali impresionističkim stilom ranih 1870-ih, dok im se već priznati slikar É. Manet, čija su djela uvelike utjecala na Moneta i ostale impresioniste, priključio tek 1873. Kipari A. Rodin u Francuskoj i M. Rosso u Italiji postigli su impresionističke efekte slobodnijom modelacijom i naglašivanjem slikovitosti oblikâ u pokretu.
Impresionizam se vrlo brzo proširio po cijeloj Europi i sjevernoj Americi; izazvao je revoluciju koja, preko neoimpresionizma, ekspresionizma i fovizma, traje sve do suvremenoga slikarstva.
Sa zakašnjenjem se pojavio u hrvatskoj umjetnosti. Potkraj XIX. st. pripremila su ga slobodnija strujanja u okviru akademizma (plenerizam). Oko 1900. tradicionalni su se postupci obogaćivali impresionističkim otkrićima, rasvjetljivanjem palete, slobodnijim potezima, neposrednijim doživljavanjem prirode. Hrvatski pleneristi nastojali su pomiriti dva suprotna načina, akademski i impresionistički, u sliku su uveli prirodnu i dnevnu sjetlost, a tradicionalni smeđi tonalitet zamijenili su smjelijim kromatskim odnosima. Plenerizam se često prožima sa simbolizmom i secesijom, a romantičarski je pristup jedna od njegovih osnovnih značajki. Najistaknutiji su pleneristi: V. Bukovac, C. Medović, F. Kovačević, O. Iveković, M. Cl. Crnčić i M. Krušlin. Impresionisti, koji su se javili nešto kasnije, još su dosljednije unosili novine u suvremeno hrvatsko slikarstvo. M. Kraljević i J. Račić u akvarelima i grafici razlažu svjetlost u dinamičnome ritmu nepravilnih, živih poteza i obojenih mrlja. Vlastitu inačicu impresionizma, u dodiru s talijanskim pejsažistima, stvorio je E. Vidović. – U skulpturi impresionizam dolazi do izražaja kod kipara R. Frangeša-Mihanovića i B. Deškovića. Impresionizam je nestao oko 1920., a obnovio se pod utjecajem postimpresionizma (P. Bonnard, E. Vuillard) u intimističkom i kolorističkom slikarstvu V. Paraća, S. Aralice, A. Motike i Lj. Šestića. Slikari lirske apstrakcije u šestom desetljeću XX. st. duguju impresionizmu neke od svojih osobina.
Književnost
Impresionizam se u književnosti razvio potkraj XIX. st. (1890–1910) oslanjajući se na teorijske postavke i praksu istoimene francuske slikarske škole. Prihvativši neke osnovne postavke naturalizma, poput minucioznog opažanja detalja, razvio je vlastitu tehniku prikazivanja stvarnosti utemeljenu na što većoj izravnosti primanja i izražavanja njezinih sadržaja. Pisac je tako odustajao od plansko-racionalne obradbe predmeta te umjesto toga čitatelju posredovao »impresije« izazvane prvim osjetilnim dodirom s pojavama i stvarima. U pjesništvu je impresionizam teško odvojiti od simbolizma. Najznačajniji predstavnici: braća E. i J. Goncourt, P. Bourget, M. Maeterlinck, R. M. Rilke, A. Schnitzler, G. Hauptmann. U hrvatskoj književnosti neke značajke impresionizma nalaze se u djelu A. G. Matoša, V. Vidrića, D. Šimunovića, J. Kosora, M. Begovića, D. Domjanića.
Glazba
U glazbi je impresionizam stilski izraz nastao u Francuskoj 1890-ih na poticaje francuskih slikara impresionista i pjesnika simbolista, a istodobno kao protuteža nadmoći Wagnerove glazbe i pretjerane izražajnosti kasnoromantičara. Impresionizam u glazbi, kao u slikarstvu i pjesništvu, osniva se na zvukovnom »slikanju« časovitih dojmova, što ih pobuđuje neka prirodna pojava ili zvuk u određenom okružju. U impresionističkome glazbenom izrazu napuštaju se klasični formalni okviri, funkcionalni harmonijski sustav i pjevne melodijske linije široka daha, a monumentalnosti vagnerijanskoga stila i naglašenoj osjećajnosti romantičara suprotstavlja se čisto slikanje tonovima i zvučnim sklopovima. Glavno je izražajno sredstvo zvučna boja, kojoj su podređene i harmonija i melodika i oblikovanje i zvučna građa, odn. instrumentacija. U zvukovnome kolorističkom oslikavanju određenih dojmova značajnu ulogu dobiva harmonija u kojoj se pronalaze nove mogućnosti; proširuju se, a mjestimice i ruše granice tonaliteta, disonance se ne razrješuju, akordi se redaju bez obzira na svoje funkcije, primjenjuje se pentatonika i cjelotonska ljestvica, iz koje se izvode nova suzvučja s povećanim i prekomjernim intervalima sve do politonalitetnosti ili čak atonalitetnosti. Melodijske su linije malena raspona, često isprekidane, valovite, arabeskne. U ritmici se opaža utjecaj metrike narodnih plesova (Španjolske, Rusije, egzotičnih krajeva, jazza). Formalna građa dobiva značaj skice, napušta se klasična simetrija, tematski dualizam, oblici poput sonate i simfonije, a prednost se daje manjim oblicima, posebice glasovirskoj minijaturi i solo-popijevci, ili pak ciklusima kraćih zvučnih »slika«. U instrumentaciji se pronalaze i koriste posebni zvukovni efekti; rado se miješaju duboki i visoki registri pojedinih instrumenata ili skupina, slažu se čiste boje (pojedine skupine u unisonu), mnogo se upotrebljavaju puhači, sve vrste udaraljki i sordinirana glazbala. Orkestar je prozračan, iznijansiran. – Začetnik je i glavni predstavnik glazbenog impresionizma C. Debussy (u skladbama približno do 1916). No impresionizam u glazbi nije poprimio razmjere stilskoga razdoblja, već se javlja prolazno, u duljim ili kraćim stvaralačkim fazama u mnogih skladatelja koje je zahvatio Debussyjev utjecaj ili neovisno o njemu; među njima su M. Ravel, I. Albéniz, M. de Falla, E. Granados, P. Dukas, A. Roussel, F. Delius, C. Scott, dijelom i E. Grieg, a u nas B. Kunc. Oko 1920. impresionizam su potisnuli francuski antiimpresionistički i antiromantički orijentirani skladatelji, pripadnici grupe Šestorica. Povijesno je značenje glazbenog impresionizma u tome što je oslobodio francusku te europsku glazbu Wagnerova prevladavajućeg utjecaja i što je svojim skladateljsko-tehničkim stečevinama dao značajan prinos stvaranju nove glazbe XX. st.
Film
Impresionizam je struja koja se u francuskom filmu pojavila na početku 1920-ih, u okviru mnogobrojnih avangardnih tendencija (tzv. prva avangarda), djelomice kao reakcija na američki fabularni i njemački ekspresionistički film. Impresionisti su oslikavanje ugođaja (najčešće sumornih) smatrali bitnijim od same radnje, davali prednost likovima životnih gubitnika ili tzv. marginalaca usredotočujući se na njihovu intimu i proživljavanja koja su često prikazivali retrospekcijski. Najznačajniji predstavnici, L. Delluc, Jean Epstein, A. Gance i M. L’Herbier, znatno su utjecali na francuski film s početka zvučnoga razdoblja.
