Hljebnikov (Hlebnikov) [hl’e'bn’ikəf], Velimir (pravo ime Viktor Vladimirovič), ruski pjesnik (Mali Derbeti, Astrahanska gubernija, 9. XI. 1885 – Santalovo, Novgorodska gubernija, 28. VI. 1922). Ime kojim se potpisivao trebalo je svjedočiti o odanosti južnosl. izvorima rus. »pretpuškinskoga« jezika. Kovao je »slavenske« neologizme, osporavao Marinettijev futurizam, smatrajući sebe »budetljaninom« (»budućaninom«). Studirao fiziku, matematiku i prirodne znanosti. God. 1916. bio na bojištu, 1921. sudjelovao u pohodu na Iran (poema Gul-mulina truba – Truba Gul’- mully). Nastupio je s D. Burljukom i A. J. Kručonihom 1913. Tekstovi su mu razasuti po almanasima i rukopisnim zbornicima, a objavljeno je tek nekoliko knjiga: dramski tekst Pogreška smrti (Ošibka smerti, 1916), poema Noć u rovu (Noč’ v okope, 1921), »natpripovijest« Zangezi (1922). Tek 1928–33. objavili su mu J. N. Tinjanov i N. L. Stepanov sabrana djela, ali je i to izdanje zahtijevalo nova tekstološka traganja, što je pridonijelo pjesnikovu mitu. Tekstovi mu nisu dovršena djela, već smioni eksperimenti semantičkom i fonetskom građom. Rušio je sintaktičke norme, konstruirao nizove izvedenica, palindrome i razvijao metaleksički »zaumni jezik«. Tvorac je utopija (Ladomir), koje se oslanjaju na mitove o predcivilizacijskom stanju, izrazito se protive gradu (poema Ždral – Žuravl’), ali projektiraju kulturu koja će uključiti azijske (Šaman i Venera) i afričke (Ka) prostore, pa i slav. etnos – sve do Dubrovnika (u Djeci vidre – Deti vydry, spominje se i R. Bošković). Mistifikacije su »povijesni« proračuni u Daskama sudbine (Doski sud’by), ali je vizijama »zvjezdanog jezika« obogatio rus. poeziju; odjeknuo je i u hrv. pjesništvu (J. Sever, D. Oraić Tolić).
