Heidegger [hại'degəɹ], Martin, njemački filozof (Messkirch, 26. IX. 1889 – Freiburg im Breisgau, 26. V. 1976). Učenik H. Rickerta i asistent E. Husserla, profesor u Marburgu i Freiburgu, gdje je kao rektor 1933. održao govor o »povijesnom pozivu Njemačke«; zbog toga govora i kratkotrajnog angažmana u nacionalsocijalističkom pokretu nakon rata mu je bilo zabranjeno držanje predavanja na Sveučilištu (1945–51). Umirovljen je 1952., potom je povremeno držao javna predavanja, ali je tiskao mnoga djela, koja su snažno utjecala na suvremenu filozofiju u svijetu. Sveukupno se Heideggerovo djelo bavi pitanjem o bitku, točnije pitanjem o »smislu bitka«, i može se podijeliti u tri razdoblja. Tijekom prvoga puta mišljenja (približno 1922–33), kada je nastalo i njegovo glavno djelo Bitak i vrijeme (Sein und Zeit, 1927), to se pitanje postavlja u svezi s modusima čovjekova tubitka (Dasein) kao bitka-u-svijetu (In-der-Welt-sein). Istodobno, nastoji se skicirati »fundamentalna ontologija«, kojom treba provesti »destrukciju povijesti ontologije«, tj. dotadašnje povijesti metafizike Zapada, i njezinih iskaza o bitku, zbog kojih je pitanje o bitku palo u »zaborav« (Seinsvergessenheit). Izričito ponavljanje pitanja o smislu bitka trebalo bi, s druge strane, biti podlogom za »egzistencijalnu analitiku tubitka«, koja ne polazi od »Što«, nego od »Kako«, tj. od izravnih faktičkih modusa čovjekove egzistencije. Govor o strukturi egzistencije više ne počiva na kategorijama pojmovnoga (spekulativnog) mišljenja, nego na analizi »egzistencijala«, tj. spomenutih modusa, među kojima Heidegger razlikuje »nahođenje« (Befindlichkeit) ili »bačenost« (Geworfenheit), »razumijevanje« (Verstehen), »govor« (Rede), »zapalost« (Verfallen), bitak-k-smrti (Sein zum Tode), »savjest« (Gewissen) i »povijesnost« (Geschichtlichkeit). Putem te tzv. hermeneutike činjeničnosti Heidegger dolazi do uvida da čovjekov bitak-u-svijetu bitno obilježava »briga« (Sorge), koja se ne smije shvatiti psihologistički, već kao briga za vlastiti bitak glede njegove konačnosti, povijesnosti i smrtnosti. Suočen s bitkom-k-smrti, čovjek iskušava vremenost (Zeitlichkeit) svoje egzistencije i ona u tom pogledu ima najdublji ontologijski smisao kao bit sveukupnoga hermeneutičkog iskustva. U drugome putu mišljenja (oko 1934–46), slijedeći svoju destrukciju povijesti ontologije, odnosno sveukupne metafizike Zapada, Heidegger ulazi u raspravu s njezinim utemeljiteljima (Anaksimen, Anaksimandar, Platon, Aristotel, R. Descartes, I. Kant, F. W. J. Schelling, G. W. F. Hegel i posebice F. Nietzsche), odakle proizlazi pitanje o »istini bitka« (ἀ-λήϑεıα) te izbija »otvorenost samoga bitka«, tj. njegova sebeskrivajuća neskrivenost kao povijesnost tubitka. »Prevladavanje metafizike«, što Heidegger nastoji provesti s »bitnim misliteljima« i s pjesničkim usidrenjem mišljenja, izvršuje se kao radikalna kritika »predočavajućega mišljenja« (ϑεωρία, Aristotel) i tumačenja svijeta na niti vodilji nadosjetilnoga načela (Platon, kršćanstvo). Pjesništvo (Dichtung) je ono što smisao bitka zgušnjava u riječ i tako u jeziku čuva nezaborav raskrivenosti samoga bitka, tj. omogućuje drugi početak mišljenja, u kojem se ponovno zasniva blizina bitka i njegova iskustva. U trećem, posljednjem putu mišljenja (od 1947), u kojem se poglavito bavi »mjesnošću« (Ortschaft), »usudom« (Geschick), »zgodom« (Ereignis) bitka i »nadolazećim Bogom«, premda gdjekad vrlo teško razumljivo, Heidegger se suočava s danas odlučujućim pitanjem o odnosu suvremene znanosti i tehnike i našega iskustva bitka. Bit tehnike nije za Heideggera ništa tehničko, ona je jedan od temeljnih čovjekovih načina odnošenja prema istini, odnosno prema bitku. Istina bitka, razumljena kao neskrivenost, doživljava svoje skrivanje u tehnici kao »po-stavu« (Ge-stell). Postav znači po-stavljenost, pred-metnutost, po-predmećenost, a pokazuje bitnu povezanost između tehnike i tradicionalne metafizike, koja se temelji na predočujućem mišljenju. Skrivenost bitka u tehnici i metafizici može se po Heideggeru prevladati samo ponovnim »nadolaskom bitka« putem »pomišljajućega mišljenja«, tj. mišljenja koje misli iz izvornog iskustva bitka. Čovjek mora ponovno postati »pastir bitka« i to je isključiva odrednica ili nužna pretpostavka njegove humanosti i svakoga budućeg humanizma. Čovjek treba ponovno postati »stanovnik« svijeta, u najbližoj blizini bitka.
Heidegger pripada među najveće mislioce XX. stoljeća. Snažno je utjecao ne samo na razvoj suvremene filozofije u Njemačkoj, nego i na mnogobrojne mislioce u svijetu, tako i u Hrvatskoj, gdje je mnogo prevođen i često kritički prosuđivan (D. Pejović: Suvremena filozofija Zapada, 1967; V. Sutlić: Kako čitati Heideggera, 1989).
Ostala djela: Kant i problem metafizike (Kant und das Problem der Metaphysik, 1929), O bîti razloga (Vom Wesen des Grundes, 1929), Što je metafizika? (Was ist Metaphysik?, 1929), O bîti istine (Vom Wesen der Wahrheit, 1943), Objašnjenja o Hölderlinovu pjesništvu (Erläuterungen zu Hölderlins Dichtung, 1944), Platonov nauk o istini: s pismom o humanizmu (Platons Lehre von der Wahrheit: mit einem Brief über den Humanismus, 1947), Šumski putovi (Holzwege, 1950), Uvod u metafiziku (Einführung in die Metaphysik, 1953), Predavanja i članci (Vorträge und Aufsätze, 1957), Što znači misliti? (Was heißt denken?, 1954), Identitet i razlika (Identität und Differenz, 1957), Stavak razloga (Der Satz vom Grund, 1957), Opuštenost (Gelassenheit, 1959), Na putu k jeziku (Unterwegs zur Sprache, 1959), Nietzsche (I–II, 1961), Pitanje o stvari (Die Frage nach dem Ding, 1962), Putokazi (Wegmarken, 1967), K stvari mišljenja (Zur Sache des Denkens, 1969), Sveukupno izdanje (Gesamtausgabe, od 1975).
