Hartmann [ha'rtman], Eduard von, njemački filozof (Berlin, 23. II. 1842 – Groß Lichterfelde, 5. VI. 1906). Bio časnik u vojnoj službi, nakon bolesti posvetio se filozofiji i književnom radu te 1869. objavio djelo Filozofija nesvjesnoga (Philosophie des Unbewussten). Hartmann je filozof nesvjesnoga (ne u psihološkom smislu), koje je prauzrok svemu što postoji. On želi pomiriti različita mišljenja racionalizma i iracionalizma naglašavajući središnju ulogu nesvjesnoga mišljenja. Sve u našem životu izvire iz nesvjesnoga djelovanja, pa je i sveukupna povijest svih bića, od sjemena do ploda, samo razvoj skrivenih sila istoga izvora. Bitak i mišljenje u svojem su izvoru jedinstvo volje i ideje. Ovaj je svijet nesretan, ali ipak najbolji od svih mogućih svjetova, pa se njegov spas ne može naći gušenjem volje (A. Schopenhauer) već zasićenjem kulturnim dobrima. Hartmannova filozofija ujedinjuje Schopenhauerov voluntarizam, Hegelov panlogizam, kasnoga Schellinga i Nietzschea. Glavna djela: Kritičko utemeljenje transcendentalnoga realizma (Kritische Grundlegung des transcendentalen Realismus, 1875), Filozofija religije (Religionsphilosophie, I–II, 1881–82), Nauk o kategorijama (Kategorienlehre, 1896), Povijest metafizike (Geschichte der Metaphysik, I–II, 1899–1900), Sustav filozofije u ocrtu (System der Philosophie im Grundriss, I–VIII, 1906–09).
