Góngora y Argote [go'ŋgora i arγo'te], Luis de, španjolski pjesnik (Córdoba, 11. VII. 1571 – Córdoba, 23. V. 1627). Podrijetlom iz naobražene obitelji, student prava i klasične književnosti u Salamanki. Roditelji su nemirnog mladića usmjerili k svećeničkomu pozivu; 1617. postat će i počasnim kapelanom Filipa III. Kao pjesnik pročuo se već prvim objavljenim radovima, romancama u pučkome duhu, u zborniku P. de Moncaya Cvijet novih romanca (Flor de romances nuevos, 1589), te sonetima i kratkim popijevkama u zbirci P. Espinose Cvijeće uglednih pjesnika (Flores de poetas ilustres, 1605). Najpoznatija djela, mitološki spjev Polifem i Galateja (Polifemo e Galatea, 1612., tiskan 1627) i Samoće (Soledades, 1613., tiskan 1636), kolala su u visokom društvu i na madridskome dvoru odmah po nastanku, u prijepisima, a kraće pjesme pojavile su se istodobno u različitim pjesmaricama. Góngorin osobiti izraz nazvan je »visokim stilom« (estilo elevado), odnosno »gongorizmom« ili kultizmom (culteranismo). Uz konceptizam (conceptismo), njegov stil predstavlja vrhunac španjolskoga pjesničkog baroka, a značajke su mu blistava igra riječima, krajnje neobičnih slika i zvučanja te zamršenih sintagmi. Takav novi pjesnički jezik ostvario je i namjernim približavanjem rječnika i sintakse latinskomu, služeći se vrlo raznolikom metrikom. Sve to dalo mu je vrlo profinjen i učen ton (tzv. tono culterano), bliži izrazu klasične starine nego onodobne književnosti. Góngorin stil u duhu igre i baroknog preobilja ima srodnike u talijanskome marinizmu te engleskome eufuizmu i slikovlju tzv. metafizičkih pjesnika. Sam je pripremao svoja Sabrana djela, koja su posmrtno izišla pod naslovom Djela u stihu španjolskoga Homera (Obras en verso del Homero español, 1627). Manje je poznat kao dramatičar. U kasnijim razdobljima djelomice zanemaren kao »pretjeran«, Góngora je pravi preporod i novi utjecaj doživio početkom XX. stoljeća, kada su pjesnici kao D. Alonso, F. García Lorca, J. Guillén, R. Alberti i L. Cernuda u njemu otkrili srodnika moderniteta i izvor nadahnuća. Na hrvatski ga je prevodio N. Milićević (Zvjezdani sat, 1979).
