Glumac, Branislav, hrvatski književnik (Smederevo, 10. VI. 1938). Djetinjstvo proveo u Virovitici. Završio studij jugoslavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1973. Profesionalni je književnik. Objavljuje pjesme, novele, romane, drame, književne i likovne kritike. Pjesništvo mu se odlikuje egzistencijalnom zabrinutošću i rezignacijom, (auto)ironijom i verbalnom imaginacijom. Središnjemu motivu grada i gradske svakodnevice suprotstavlja romantičnu sliku provincije. Kao pjesnik pridonio standardizaciji slobodnoga stiha, a kao pripovjedač afirmaciji tzv. proze u trapericama. Modernističkom proznom tehnikom, jezikom i ponašanjem tipičnih gradskih likova poriče ustaljene društvene norme (Zagrepčanka, 1974). U novelističkim zbirkama (Posljednji živi mrtvac, 1965; Pohvatajte male lisice, 1966; Živjeti kao čovjek, 1975) i u novijim romanima priklanja se tradicionalnim postupcima pripovijedanja, a dalje problematizira i nerealizirane i dezorijentirane likove (Pasji praznik, 1980), odn. rasap pojedinca i totalitarnoga društvenog sustava (Pokusni čovjek, 1991).
Memoarskim zapisima i razgovorima predstavio se kao senzibilan sudionik i svjedok svojeg doba (Svi moji ljudi, 1987; Razgovori sa slikarima, 2005), a knjigom Kritika hrvatske »književne kritike« (1982) kao oštar polemičar. Neka su mu djela i scenski izvedena. Ostala djela: Unutrašnji pejsaži (1966), Ljubavna režanja (1977), Brijeg hijena (1998), Završna dionica (2003), Ljekarna od vremena (2006), Kazaljke oko očiju (2010) i dr.
