Genet [žənε'], Jean, francuski književnik (Pariz, 19. XII. 1910 – Pariz, 15. IV. 1986). Proživio siromašno djetinjstvo i mladost po popravnim domovima. Nekoliko puta suđen zbog krađe. U tamnici Fresnes napisao je pjesnički prvijenac Osuđenik na smrt (Le Condamné à mort, 1942). U poratnim godinama bio politički angažiran na ekstremnoj ljevici. Iskren i osjećajan lirik, često ciničnom otvorenošću govori o tegobama života. Genetovu kontroverznost pokušao je protumačiti J.-P. Sartre (Sveti Genet, glumac i mučenik – Saint Genet, comédien et martyr, 1952). Genet je pjesnik kriminala, homoseksualnosti i marginalnosti. Fasciniralo ga je zlo u čovjeku kao dosezanje krajnosti koja nadrasta građansku banalnu egzistenciju. Poznat je u prvome redu kao dramatičar; započeo je komadom Sluškinje (Les Bonnes, 1947., konačna verzija 1959). Godine 1948. prijetila mu je doživotna robija. Nekoliko pisaca, među kojima su bili J. Cocteau i J.-P. Sartre, potpisalo je peticiju u njegovu korist i predsjednik Republike oslobodio ga je izdržavanja kazne. Godine 1949. izvedena je jednočinka Strogi nadzor (Haute Surveillance), napisana prije Sluškinja. Uslijedili su Ljubavni pjev (Un chant d’amour, 1950), Balkon (Le Balcon, 1956., konačna verzija 1962), Atelier Alberta Giacomettija (L’Atelier d’Alberto Giacometti, 1957), Crnci (Les Nègres, 1959) te Paravani (Les Paravents, 1961). Jednako je značajan i njegov prozni opus: Gospa od cvijeća (Notre Dame des Fleurs, 1944), Pogrebni zavod (Pompes funèbres, 1947), Čudo od ruže (Miracle de la rose, 1947) te autobiografija Dnevnik lupeža (Le Journal du voleur, 1949) i zbirke pjesama, koje su označile njegov ulazak u književnost: Potajne pjesme (Chants secrets, 1944) i Pjesme (Poèmes, 1948). Posmrtno su mu izišli lirski zapisi s erotskim snatrenjima Zaljubljeni sužanj (Le Captif amoureux, 1986).
