Garibaldi [~ba'ldi], Giuseppe, talijanski revolucionar (Nizza, 4. VII. 1807 – Caprera, 2. VI. 1882). Borac za jedinstvo i slobodu Italije. U mladosti pomorac. Stupio je u tajnu Mazzinijevu nacionalističku organizaciju Mlada Italija (1833). Sudjelovao u pobuni mornara u Genovi (1834). Nakon neuspjeha emigrirao u Južnu Ameriku (1836). Sudjelovao u građanskom ratu u Brazilu, zatim se na čelu talijanske legije borio za neovisnost Urugvaja (1846) te stekao iskustva o gerilskom načinu ratovanja. Čim je saznao za revoluciju u Italiji 1848., vratio se u zemlju i na čelu dobrovoljaca sudjelovao u borbama protiv Austrijanaca u Lombardiji. Nakon talijanskog poraza prešao je u Rim, borio se protiv francuskih i napuljskih odreda i nakon propasti rimske republike povukao se prema sjeveru. Napustivši Italiju ponovno je prešao u Ameriku (1850), odakle se vratio 1854. Kada je 1859. izbio rat protiv Austrije, Garibaldi je ponovno s uspjehom ratovao, zatim se povukao na otok Capreru (sjeveroistočno od Sardinije) i prosvjedovao što su Nizza i Savoja bile ustupljene Francuskoj. U svibnju 1860. sa svojih »tisuću« prešao iz Genove na Siciliju, koju je – unatoč golemoj nadmoći napuljske vojske (26 000 ljudi) – osvojio do kraja srpnja, zatim oslobodio cijeli jug Italije i 7. XI. ušao u Napulj. Pokušao je osvojiti Papinsku Državu, ali je bio odbijen, ranjen i zarobljen (1862). U ratu 1866. ponovno je predvodio svoje dobrovoljce (»crvene košulje«) i oslobodio južni Tirol, odakle se morao povući. Sljedeće godine pokušao je prodrijeti u Rim, ali je bio odbijen kraj Mentane. Priskočio je u pomoć republikanskoj Francuskoj 1870. s dvojicom svojih sinova i s dobrovoljcima boreći se uspješno u jugoistočnim područjima. Izabran je za narodnog zastupnika Rima 1874. Njegova je uloga u stvaranju suvremene i ujedinjene Italije bila golema. Kralj Viktor Emanuel II. ponudio mu je, nakon osvojenja Napulja, titulu vojvode i maršala, no Garibaldi je to odbio. Bio je najpopularnija revolucionarna osoba svojega doba.
