Alžir (Al-Ğumhūrīyyat al-Ğazā’iriyyat al-Dimuqrāṭiyyatt ašl-Šabiyyat [alumhu:ri'j:a alaza:iri'j:a ad:imuqra:ṭi'j:a aš:a‘bi'j:a]: Demokratska Narodna Republika Alžir), država u sjeverozapadnoj Africi, između Sredozemnoga mora na sjeveru, Tunisa (duljina granice 965 km) i Libije (982 km) na istoku, Nigera (956 km) i Malija (1376 km) na jugu, Mauretanije (463 km) na jugozapadu, Zapadne Sahare (42 km) i Maroka (1559 km) na zapadu; obuhvaća 2 381 741 km².
Prirodna obilježja
Alžir se sastoji od primorskoga područja Tell, Alžirskoga visočja i Alžirske Sahare (pustinja). Tell je široki pojas uz more; duž pojasa se proteže gorje Tell Atlas, koje dopire do 2308 m visine, a u istočnom dijelu do 2328 m. U priobalju se pruža prostrana plodna ravnica Mitidja. U Alžirskom visočju najviši su vrhovi u zapadnom dijelu (1200 m). Visočje je raščlanjeno kotlinama, koje su pretežno bez otjecanja, pa se u njima nalaze plitka slana jezera (šotovi). Na južnom rubu visočja nalazi se Saharski Atlas, kojemu se gorski lanci pružaju od jugozapada prema sjeveroistoku. Južni pristranci gorja prelaze u pustinju. Alžirska Sahara dio je saharske pustinje, a zauzima 85% teritorija. Sjeverni dio pustinje čine ravnjaci i pješčane pustinje (ergovi); bogata nalazišta nafte (Hassi Messaoud) i prirodnoga plina. Iz kamenitih pustinja (hamada) na jugoistoku zemlje izdižu se otočne planine, od kojih je najviša Ahaggar ili Hoggar (Tahat; 2918 m).
Alžir je geološki posve različit od ostalih dijelova Afrike. Planinski nizovi nabrani su u tercijaru (česti su potresi). Pružaju se usporedno s obalom, što ograničuje utjecaj mora na uzak pojas. Alžirska je obala (duga 998 km) strma, s polukružnim zaljevima, u kojima su luke.
U sjevernom dijelu Alžira klima je sredozemna. Prema unutrašnjosti (jug) postupno prelazi u kontinentalnu i pustinjsku. Srednja ljetna (srpanj) temperatura u sjevernom je dijelu zemlje oko 28 °C, a srednja zimska (siječanj) od 9 do 15 °C. Količina oborina je malena (400 do 800 mm godišnje); južni je dio suha pustinja (do 100 mm), u kojoj često nema kiše i nekoliko godina. Arteški bunari na podnožju Atlasa omogućuju život u oazama. Zimi morski vjetrovi donose kišu duboko u unutrašnjost, a ljeti utjecaj Sahare dopire sve do mora. Rijeke koje utječu u Sredozemno more (vadi) bujičasta su toka; najveće su Chéliff, Tafna, Seybouse i Medjerda. Jezera su slana (šotovi: el-Hodna, Chergui, el-Garbi i dr.).
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2008. Alžir ima 34 080 030 st., a prema procjeni iz 2011. god. 36 717 000 st. Gustoća naseljenosti (14,3 st./ km², 2008) najveća je u primorju Sredozemnoga mora, dok je pustinjska unutrašnjost gotovo nenaseljena. Stanovnici su Arapi (74,0%) i Berberi (26,0%). Po vjeri su muslimani (99,9%; uglavnom suniti); katolika ima 0,1%. Godišnji je porast stanovništva 1,9% (2006–11) i nešto je niži od prirodnoga priraštaja stanovništva (20,4‰ ili 2,04%, 2011); natalitet je 24,8‰ (2011), mortalitet 4,4‰ (2011); mortalitet dojenčadi 23,1‰ (2011). Stanovništvo je u prosjeku mlado; u dobi je do 14 godina 27,2% st., od 15 do 59 godina 65,8% st., a u dobi od 60 i više godina 7,0% st. (2007). Očekivano je trajanje života 75,7 godina za muškarce i 77,2 godine za žene (2011). U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo) zaposleno je 17,1% aktivnoga stanovništva, u sekundarnim djelatnostima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 21,3%, a u tercijarnim djelatnostima (usluge) 61,6% (2004). Sveučilišta su u Alžiru (osnovano 1879), Oranu (osnovano 1965) i Constantini (1969); službeni je jezik arapski. Glavni je grad Alžir (francuski Alger, arapski Al-Ǧazā’ir; 2 988 145 st., Veliki Alžir 3 749 768 st., 2008). Ostali su veći gradovi (2008): Oran (Ouahran, arapski Wahrān; 609 940 st.), Constantine (Qacentina, arapski Qasenṭīna; 448 374 st.), Batna (290 645 st.), Sétif (Stif; 288 461 st.), Annaba (prije Bône; 257 359 st.), Sidi Bel Abbès (212 935 st.), Biskra (prije Beskra; 205 608 st.), Tebessa (Tbesa; 196 537 st.), Chlef (Ech Cheliff, arapski aš-Šalīf; 178 616 st.), Béjaïa (Bougie; 177 988 st.), Skikda (prije Philippeville; 163 618 st.), Blida (El-Boulaïda; 163 586 st.), i dr.; u gradovima živi 67,1% st. (2011).
Gospodarstvo
Proizvodnja plina, nafte i njezinih derivata osnova je alžirskoga gospodarstva (početkom 2000-ih čini oko 95% izvoza). U svjetskoj proizvodnji plina (2017) Alžir sudjeluje s 2,5% i među vodećim je proizvođačima (rezerve plina procjenjuju se na 2,2% ukupnih svjetskih rezervi). Alžirski plin važan je za opskrbu zemalja Europske unije (plinovodom preko Italije). Alžirska proizvodnja nafte 2017. godine (1,5 milijuna barela na dan) činila je 1,7% svjetske proizvodnje (naftne zalihe procjenjuju se na 12,2 milijarde barela, što je oko 0,7% svjetskih zaliha). Velika je izloženost nacionalnoga gospodarstva kretanju cijena nafte i plina na svjetskome tržištu, pa je tako pad cijene nafte vodio znatnom smanjenju BDP-a, s 213,8 milijarda USD (2014) na 160,1 milijardu USD (2016). Ograničena privatizacija pokrenuta je početkom 2000-ih, ali je dominantno ostalo državno upravljanje gospodarstvom. Udjel je siromašnoga stanovništva 5,5% (2011), a stopa nezaposlenosti približno je 12% (2017). Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2017. bila je 167,5 milijarda USD; BDP po stanovniku iznosio je oko 4000 USD (2014. bio je oko 5460 USD). U sastavu BDP-a (2017) vodeći je uslužni sektor (47,4%), a potom industrijski (39,3%) i poljoprivredni (13,3%). Uz naftnu industriju i rudarstvo razvijala se prehrambena i tekstilna industrija, građevinarstvo i dr. U poljoprivredi je važan uzgoj ovaca i goveda, zatim žitarica, maslina, agruma, grožđa, raznog povrća i dr. Vrijednost izvoza 2017. bila je 34,3 milijarde USD, a uvoza 48,5 milijarda USD. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Italija (17,4%), Španjolska (13%), Francuska (11,9%), SAD (9,4%), Brazil (6,2%) i Nizozemska (5,5%). Najviše uvozi iz Kine (18,2%), Francuske (9,1%), Italije (8%), Njemačke (7%), Španjolske (6,9%) i Turske (4,4%); u uvozu prevladavaju strojevi i industrijska oprema, vozila, kemikalije, roba široke potrošnje, prehrambeni proizvodi i dr. Veličina je javnoga duga 27,5% BDP-a (2017).
Promet
Duljina željezničkih pruga iznosi 3572 km (2010; elektrificirana 283 km), od čega je 1085 km pruga uskoga kolosijeka. Ukupna je duljina cesta 112 039 km (2009; asfaltirano 82 909). Alžir ima devet međunarodnih zračnih luka; najveća je Houari Boumédiène (Alžir). Glavne su morske luke Alžir, Annaba i Oran, manje Arzew, Béjaïa, Constantine i Skikda.
Novac
Novčana je jedinica alžirski dinar (dīnār, DA; DZD); 1 dinar = 100 santima.
Povijest
Teritorij Alžira bio je naseljen već u paleolitiku; najstariji su poznati stanovnici Alžira berberska plemena. Od XII. st. pr. Kr. na sjevernoj obali Afrike postoje trgovačke kolonije Feničana koje su od IX. st. pr. Kr. ujedinjene u državi Kartagi. U III. st. pr. Kr. u unutrašnjosti Alžira nastalo je Kraljevstvo Numidija, najjače za vladavine Masinise, koji je – kao saveznik Rima – nakon pada grada Kartage ujedinio Numidiju. Pod vlašću kralja Jugurte Numidija se borila protiv rimskog širenja. God. 46. pr. Kr. Numidija postaje rimskom kolonijom pod imenom Africa nova. U V. st. obalu Alžira zauzeo je germanski narod Vandali, a 533. god. Bizant. Tijekom VII. st. tim su prostorom, kao i cijelom sjevernom Afrikom, zavladali Arapi. Taj je teritorij, nazvan Središnjim Magrebom, pripao kalifatu Omejida. Berbersko je stanovništvo podleglo arabizaciji i islamizaciji. U drugoj polovici VIII. st. berberska su se plemena osamostalila stvarajući lokalne države: Zirida, Hamadida (X–XII. st.) i Zinaida (XIII. st.). Cijelo to razdoblje teritorij Alžira uništavan je mnogobrojnim ratovima i politički je bio razjedinjen, osim u XII. i XIII. st. kada je pripadao velikomu carstvu Almoravida i Almohada u sjevernoj Africi i na Pirenejskom poluotoku. Potkraj XV. st. u Alžir se naseljavaju mnogobrojne arapske izbjeglice iz Španjolske. To je ojačalo naselja berberskih gusara, koji su napadali brodove na Sredozemnome moru. Da bi spriječili gusarske napade, Španjolci su tijekom XVI. st. zauzeli neka mjesta na obali Alžira (među ostalima 1509. Oran i 1510. Alžir). Ugroženi od Španjolaca, gusari su se obratili za pomoć Osmanlijama. Tada su gusari Horuk i H. Barbarossa, koji su bili u osmanskoj službi, sami zavladali Alžirom.
Osmanlije su zavladali obalom, ali su imali problema da podlože plemena u unutrašnjosti. Središnji Magreb nazvali su Al-Džazair (taj su naziv poslije preuzeli Francuzi kao Algérie, Alger; otuda i hrvatski Alžir). Ta je pokrajina Osmanskoga Carstva isprva bila pod vlašću paše, a poslije (1600–1830) – deja. Vladari Alžira nominalno su priznavali vlast osmanskih sultana do kraja XVIII. st., ali su se postupno osamostaljivali od vlasti u Carigradu. Glavna je gospodarska grana Alžira bilo pomorsko razbojništvo i gusarenje na Sredozemnome moru i Atlantskom oceanu.
U lipnju 1830. Francuzi su zauzeli Alžir i srušili deja, a ubrzo zatim pristupili sustavnom osvajanju unutrašnjosti zemlje. Lokalno stanovništvo pružalo je žestok otpor, posebno emir Abd el-Kader (Abdulkadir), koji je vodio borbe od 1832. do 1847. Godine 1848. Alžir je proglašen francuskim teritorijem i podijeljen na departmane. Ustanci berberskoga stanovništva izbijali su više puta (1849., 1852., 1854., 1864–67., 1871–72. i 1881). Francuske vlasti preuzele su zajedničku zemlju plemena i općina i razdijelile je među francuske koloniste. Do kraja 1940-ih provođena je sustavna kolonizacija (1936. broj kolonista iznosio je oko 1 milijun, uglavnom Francuza, ali i Talijana, Španjolaca te Maltežana). Ograničena su prava domorodačkoga stanovništva. Tzv. Kodeks domorodaca iz 1881. muslimanskomu je stanovništvu zabranjivao učlanjivanje u političke stranke, sindikate i druge organizacije (ta su ograničenja ukinuta nakon I. svjetskog rata). Uvođenjem opće vojne obveze 1873. domorodci su prisiljeni ratovati kao kolonijalna vojska za tuđe interese. Na prijelazu iz XIX. u XX. st. Francuzi su zavladali Saharom i administrativno je priključili Alžiru.
Već početkom XX. st. nacionalnooslobodilačke težnje Alžiraca dobivaju organizirane oblike. Nakon ukidanja ograničenja političke djelatnosti stvorene su političke stranke koje su trebale braniti nacionalne interese. Godine 1919. Abd el-Kaderov unuk, Kaled (Halid), osnovao je Blok izabranih muslimana; 1920. formirana je Komunistička stranka Alžira (do 1936. dio Komunističke stranke Francuske); 1926. među Alžircima u Francuskoj nastala je organizacija Sjevernoafrička zvijezda, koju su francuske vlasti zabranile 1937., no već iste godine pojavila se kao Partija alžirskoga naroda. God. 1938. osnovana je Alžirska narodna unija na čelu s Ferhatom Abbasom, koja nije bila protivna suradnji s Francuzima. Alžirske političke stranke zagovarale su ravnopravnost Alžiraca i unutarnju autonomiju.
Tijekom II. svjetskog rata na teritoriju Alžira vodile su se borbe između snaga Saveznika i vojske francuske vlade iz Vichyja. Godine 1942. Alžir su zauzele anglo-američke trupe koje su predale vlast Komitetu nacionalnoga oslobođenja (1943), odnosno privremenoj vladi Francuske (1944). Godine 1943. F. Abbas zatražio je u Alžirskome manifestu autonomiju za Alžir i punopravno sudjelovanje Alžiraca u upravi. Među starosjediocima bilo je sve više zagovornika prekidanja kolonijalne ovisnosti o Francuskoj. Prekretnicu u tom pogledu označava krvoproliće kolonijalnih vlasti u Sétifu i Gelmi u svibnju 1945. Nakon 1945. u Alžiru se nekoliko političkih skupina protivilo francuskoj upravi, a 1954. vodeća postaje Fronta nacionalnog oslobođenja (FLN), koja je organizirala oružanu pobunu. Privremena vlada formirana je 1958. s predsjednikom F. Abbasom. Francuski predsjednik De Gaulle priznao je potkraj 1959. Alžiru pravo na samoodređenje, ali su sukobi nastavljeni do pregovora u Evianu 1962. Na njima je postignut sporazum o prekidu borbi i alžirskoj neovisnosti koja je, nakon referenduma, proglašena 3. VII. 1962. Za predsjednika je izabran Abbas, a za premijera Ahmed Ben Bella. Njihovo političko suparništvo okončano je 1963. kada je, nakon isključenja Abbasa i njegove građanske frakcije, Ben Bella postao generalnim tajnikom FLN-a, a potom i predsjednik republike, ali je i on 1965. svrgnut državnim udarom koji je vodio Huari Bumedijen, dotadašnji potpredsjednik vlade. Bumedijenovo Revolucionarno vijeće, koje je bilo preuzelo svu vlast, ubrzo je izazvalo naftni spor s Francuskom (sporne cijene alžirske nafte i pokušaj nacionalizacije francuskih naftnih kompanija u Alžiru), koji je okončan kompromisom 1971. i poboljšanjem međudržavnih odnosa, a to je 1975. rezultiralo prvim posjetom francuskog predsjednika (Giscard d’Estaing). Ubrzo je došlo do novoga pogoršanja odnosa zbog francuskog naoružavanja Maroka. Alžirsko-marokanski odnosi opterećeni su graničnim sporom (1963. došlo je do sukoba zbog marokanskog zauzimanja dijela područja Tindoufa), kao i marokanskom aneksijom Zapadne Sahare. Nakon vojnog sukoba s Marokom u Zapadnoj Sahari 1975–76., Alžir je prvi priznao Saharsku Arapsku Demokratsku Republiku. Centralizacija vlasti učvršćena tijekom Bumedijenove socijalističke vladavine oslabljena je nakon njegove smrti potkraj 1978. Novi predsjednik postao je 1979. Šadli Bendžedid, koji poduzima reforme radi uvođenja tržišnoga gospodarstva i višestranačke demokracije. Njegovu programu arabizacije u kulturi 1980–81. opirao se separatistički pokret Berbera, a 1981. došlo je do većih nemira zbog djelovanja muslimanskih fundamentalista (islamista). Početkom 1983. popravljaju se odnosi s Marokom, a s Nigerom i Tunisom bili su potpisani sporazumi o granicama. Novi predsjednički mandat Bendžedidu potvrđen je 1984., a 1989. on je sudionik stvaranja Unije Arapskoga Magreba (UAM) između Alžira, Maroka, Tunisa, Libije i Mauretanije. Njezinim posredovanjem trebalo se okončati alžirsko-marokansko neprijateljstvo i potaknuti regionalna integracija. Nakon ustavnih promjena u Alžiru je 1989. legalizirana Islamska fronta spasa (FIS) s programom stvaranja islamske države. Unutarnja politička prekretnica bili su prvi slobodni izbori u prosincu 1991., na kojima je FIS pobijedio. Vlast je pobjedu osporila i poništila izbore te zabranila FIS, a njegove vođe (Abbasa Madanija, Alija Belhadža) zatvorila. FIS uzvraća gerilom i terorizmom. Početkom 1992. predsjednik Bendžedid podnio je ostavku, a zamijenila ga je peteročlana hunta (Visoki državni komitet) čiji je predsjednik Mohamed Boudiaf proglasio izvanredno stanje. Umirovljeni general Liamine Zeroual imenovan je 1994. predsjednikom, a to je potvrđeno i na predsjedničkim izborima koji su bili održani potkraj 1995. Privremeno Nacionalno prijelazno vijeće, koje je bilo formirano 1994. kao zamjenski parlament, raspušteno je nakon parlamentarnih izbora u lipnju 1996. Islamska fronta spasa pozivala je na bojkot izbora i zajedno s Naoružanom islamskom skupinom (GIA) nastavila borbu protiv režima. Od 1999. predsjednik je Abdelaziz Bouteflika (reizabran je 2004., 2009. i 2014). Unutrašnji sukobi okončani su 2002 (broj poginulih od kraja 1991. procjenjuje se na oko 150 000), a pojedine islamističke skupine nastavile su s terorizmom. Od kraja 2010. povremeni su oporbeni prosvjedi i zahtjevi za demokratizacijom. Zbog teške bolesti predsjednik Bouteflika se od 2013. malo pojavljivao u javnosti, te je njegovu vladavinu održavao uski krug suradnika uz potporu sigurnosnoga sustava i vojske. Tijekom veljače i ožujka 2019. masovni su oporbeni prosvjedi, nakon što se Bouteflika kandidirao za nove predsjedničke izbore; zahtjeve za njegovu smjenu podupro je i vojni vrh te je početkom travnja 2019. odstupio s vlasti (predsjednički položaj do novih izbora preuzeo je Abdelkader Bensalah, predsjednik senata i Bouteflikin bliski suradnik). Nakon izbora u prosincu 2019. predsjednik republike postao je Abdelmadjid Tebboune (2001–02. i 2012–17. bio je ministar urbanog planiranja i stanovanja, a 2017. tri mjeseca bio je premijer).
Politički sustav
Po Ustavu iz 1996. Alžir je unitarna republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države i na čelu je izvršne vlasti. Biraju ga građani na općim izborima za mandat od 5 godina, bez ograničenja broja mandata. Izvršnu vlast provodi Vijeće ministara, čije članove imenuje predsjednik republike. Zakonodavnu vlast ima dvodomni parlament (Barlaman), koji se sastoji od Nacionalne narodne skupštine (al-Majlis al-Chaabi al-Watani) i Vijeća nacije (Majlis al-Oumma). Nacionalna narodna skupština ima 462 člana koje na izravnim izborima biraju građani na mandat od 5 godina. Osam je mjesta u skupštini rezervirano za pripadnike alžirske dijaspore. Vijeće nacije ima 144 člana, od kojih 48 imenuje predsjednik republike, a 96 posredno biraju tijela lokalne vlasti. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Sudbena vlast uređena je na osnovama francuskog prava i muslimanskih tradicija. Na čelu je sudbene vlasti Vrhovni sud. Država je podijeljena na 48 pokrajina. Nacionalni praznik: Dan revolucije 1. studeni (1954).
Političke stranke
Fronta nacionalnog oslobođenja (Front de libération nationale – akronim FLN), osnovana 1954. Zastupa ideje socijalizma i panarabizma. Pobijedila je na izborima 1962., a do 1989. bila je jedina legalna stranka. Izbornu pobjedu (1991) Islamske fronte spasa (Front islamique du salut – akronim FIS, osnovane 1989), islamističke stranke koja se zauzimala za uvođenje šerijatskoga prava, vlada FLN-a nije priznala te je zabranila djelovanje vjerski utemeljenih stranaka. FIS-ovo geriljsko djelovanje dovelo je do pada vlade (1992) i vlasti vojne hunte. Nakon izbora 1997. FLN je bio dio koalicijske vlade, a nakon izbora 2002. vlada u koaliciji s RND-om. Na vlasti je i nakon izbora 2012. Nacionalno okupljanje za demokraciju (Rassemblement national pour la démocratie – akronim RND), osnovana 1997., stranka je centra. Pobijedila je na izborima 1997., a nakon izbora 2002. u vladajućoj je koaliciji s FLN-om, u kojoj je i danas.
Književnost
Moderna alžirska književnost razvila se na arapskom i francuskom jeziku. Književne tradicije sežu do antike i ranoga srednjovjekovnog razdoblja. Književnost na arapskom cvjetala je u Magrebu u doba uspona feudalnih islamskih državica, povezana osobito s andaluzijskom pjesničkom školom (pjesnici Ibn Hani, X. st.; Abu Madyan, XII. st.); ondje je dugo živio i povjesničar Ibn Haldun (1332–1406). – U XIX. st. javljaju se početci nove alžirske narodne književnosti, stvaraju se temelji za njezin nagli razvoj u XX. st. Od svojeg početka ona održava slobodoljubive težnje milijuna felaha. Domoljubna poezija Abdulkadira (Abd el-Kadera; 1808–83) bliska je narodnim pjesmama; buntovni duh alžirskog naroda ogleda se u pjesmama kabilskoga narodnog pjesnika Si Mohanda (oko 1840–1906). Francuski kolonizatori nastojali su ugušiti arapski jezik i njegov razvoj, a to je izazvalo alžirski otpor. Razvija se publicistika, književna kritika. U znaku borbe za slobodu, za socijalno i ekonomsko podizanje iskorištavanih masa, alžirski pisci XX. st. uzimaju teme iz svakodnevnoga života, opisuju bijedu seljaka, odnarođivanje mladeži (Abu al-Jakdan, Bašir Brahimi, Larbi at-Tbessi); domoljublje prožima i poeziju (Muhamed al-Aid, Muhamed al-Lakkani, Ahmed Katib i dr.). Kako bi narodu dali istinitu sliku njegove prošlosti, alžirski se pisci bave povijesnim znanostima. Ahmed Taufik al-Madani izdaje »Knjigu o Alžiru« (1931); Mubarak al-Mili »Povijest Alžira od najstarijih vremena do našega doba« (1932); Abdar Rahman al-Džiljali počinje 1954. izdavati veliku »Opću povijest Alžira«. Nacionalna sloboda izborena narodnooslobodilačkim ratom daje književnicima nove poticaje i teme. Među pjesnicima se ističu Bualem Halfi, Abu al-Kasim Saadalla, Fadil Masudi. Prozni pisci Ahmed Rida Huhu, Ahmed Ašur i drugi biraju socijalne teme i motive iz narodne borbe; u dramama povijesnog sadržaja prikazuje se također borba za slobodu (A. Taufik al-Madani, Mustafa al-Ašraf). – Usporedno s književnošću na arapskom jeziku naglo se razvila alžirska nacionalna književnost na francuskome. Njezini su najistaknutiji predstavnici Mohammed Dib, Jean Amrouche, Jean Sénac, Mouloud Feraun, Mouloud Mammeri, Yacine Kateb, Henri Kréa, Nordine Tidafi i Henri Alleg.
Likovne umjetnosti
Najstariji očuvani tragovi umjetničke aktivnosti slikarije su i rezbarije u pećinama gorja Tassili N’Ajjer iz VI. tisućljeća prije Krista (ljudski i životinjski likovi, prizori iz lova). Uz obalu Sredozemnoga mora nalaze se ostatci iz rimskoga doba (Cherchell, Annaba, Djemila, Timgad), očuvani su fenički grobovi, berberski mauzoleji, bizantske utvrde i bazilike (Tebessa). U srednjem vijeku nastaju utvrđeni gradovi (Kalaa, XI. st., Qal’at Bani Hammad, prijestolnica Hamadida). Iz XI–XVI. st. u Tlemcenu je očuvana velika džamija s 13 brodova, kupolom i bogatom štuko dekoracijom; javna kupališta, fontane, akvedukti, karavan saraji i palače. Od XVII. do XVIII. st. u arhitekturi imaju vodeću ulogu francuski graditelji, a od 1830. klasicistički se stil gradnje javnih građevina dopunjuje maurskim elementima (zgrada glavne pošte u gradu Alžiru). Nastaju novi gradovi Sidi Bel Abbès, Orléansville (danas El Asnam). U tome se razdoblju u gradovima podižu nove stambene četvrti, javne zgrade i raskošne vile; graditelji su pretežno Francuzi (A. i G. Perret, P. A. Emery, B. Zehrfuss, L. Miguel). 1960-ih i 1970-ih u naseljima u dolini M’zab (Ghardaia i drugo) André Ravéreau gradi mnogobrojne građevine primjenjujući domaću graditeljsku tradiciju.
Na prijelazu iz XIX. u XX. st. afirmiraju se dva slikarska smjera: klasicistički, koji se oslanja na zapadnu umjetničku tradiciju (glavni je predstavnik Alphonse-Étienne Dinet), te onaj kojemu je polazište tradicionalna islamska umjetnost (osnivač Mohammed Racim); 1940-ih se ističe Baya, a 1950-ih se afirmiraju Ali Khodja, Bachir Yelles, Muhammad Bouzid i M’hammad Issiakhem. Tradicionalna umjetnost izvorište je i suvremenomu slikarskom izrazu umjetnika 1950-ih i 1960-ih (Muhammad Kada, Abdulkader Geurmaz, Arezki Zerarti, Abdullah Benanteur, Fares Boukhatim), a arapski identitet istražuju slikari koji se afirmiraju 1970-ih (Mahjoub ben Bella, Rachid Koraichi). U glavnom gradu Alžiru osniva se 1897. Muzej nacionalne umjetnosti, 1928. Muzej prapovijesne i etnografske umjetnosti, a 1930. Muzej lijepih umjetnosti, dok su arheološki nalazi (mozaici, novac, keramika) pohranjeni u muzejima u Constantinu, Tlemcenu, Sétifu, Djemili i Oranu.
Film
Kinematografija se razvija tek u razdoblju dekolonijalizacije, potkraj 1950-ih, kada se osnivaju Nacionalno poduzeće za filmsku trgovinu i industriju (akronim ONCIC), kinoteka, kinoklubovi i filmske škole. Proizvodnja se postupno stabilizira na prosječno deset igranih filmova godišnje, većinom s temama iz života u kolonijalnim uvjetima, oslobodilačkoga rata, nerazvijenosti, industrijalizacije, jačanja birokracije i pojave nove buržoazije. Jedna od vodećih kinematografija arapskoga svijeta; najistaknutiji su redatelji Mohamed Lakhdar-Hamina, Ahmed Rachedi, Merzak Allouache, Mohamed Bouamari i Rachid Bouchareb.
