Finka, Božidar, hrvatski jezikoslovac (Sali na Dugom otoku, 19. XII. 1925 – Zagreb, 17. V. 1999). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao i 1952. diplomirao slavistiku (ruski i hrvatski jezik). Na istom je fakultetu doktorirao 1960. disertacijom Dugootočki čakavski govori. Najprije radio kao suplent u pazinskoj gimnaziji, potom u Zavodu za jezik i književnost JAZU (danas Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje), gdje je prošao put od asistenta pripravnika do znanstvenog savjetnika i akademika. Uređivao i suuređivao časopis Jezik i Hrvatski dijalektološki zbornik. U JAZU/HAZU obnašao niz dužnosti. Organizirao nekoliko znanstvenih skupova. Kao predavač gostovao na više stranih sveučilišta. U početku se intenzivno bavio ribarskom terminologijom, toponomastikom i leksikologijom. Glavninu zanimanja potom posvetio dijalektološkim istraživanjima, ponajprije čakavštine (na Dugom otoku, Žirju, Kaprijama, u Brinju i okolici), ali i drugih hrvatskih govora (u istočnoj Slavoniji, u Bosni, Karlovcu, oko Vukove Gorice te u Gradišću) postavši jednim od vodećih hrvatskih dijalektologa. Inicirao izradbu dopuna Akademijina Rječnika. Utemeljio, vodio i uređivao Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika. Sa S. Babićem i M. Mogušem koautor Hrvatskoga pravopisa (zabranjenoga 1971., »rehabilitiranoga« 1990). Njegova bibliografija iznosi više od četiri stotine jedinica, što dokazuje da je Finka jedan od najplodnijih hrvatskih jezikoslovaca XX. stoljeća. Dobio je Nagradu za životno djelo za 1993.
