Alonso [alo'~], Dámaso, španjolski književnik i filolog (Madrid, 22. X. 1898 – Madrid, 24. I. 1990). Neka djela potpisivao pseudonimom Alfonso Donado. Kao mlad pjesnik revalorizirao Góngorino pjesništvo izdanjem Samoća (1927) i popratnom studijom Góngorin pjesnički jezik (La lengua poética de Góngora). Okupio u to doba još mlade, poslije najglasovitije španjolske pjesnike (F. García Lorca, R. Alberti i dr.) u krug tzv. Generacije ’27. ili Generacije Revista de Occidente. Poeziju započeo pisati 1921. kao pjesnik slobodna stiha, poslije ga razvio u samosvojan, složen i prepoznatljiv izraz. God. 1939. preuzeo katedru Menéndeza Pidala na Sveučilištu u Madridu; predavao na mnogim uglednim svjetskim sveučilištima i objavljivao svuda u svijetu. Ravnatelj Španjolske kraljevske akademije 1968–82. Započeo obnovu španjolskog poslijeratnoga pjesništva zbirkom Djeca gnjeva (Hijos de la ira, 1940). Ostale zbirke pjesama: Čiste pjesme: gradske pjesmice (Poemas puros: poemillas de la ciudad, 1921), Mračna vijest (Oscura noticia, 1944), objavljena 1959. zajedno s Čovjek i Bog (Hombre y Diós), Slasti vida (Gozos de la vista, 1969), Izabrane pjesme (Poesías escogidas, 1969). Filološke studije: Pjesništvo sv. Ivana od Križa (La poesía de San Juan de la Cruz, 1942), Šest rezova kroz španjolski književni izraz (Seis calas en la expresión literaria española, 1951), zajedno s Carlosom Bousoñom, Četiri španjolska pjesnika (Cuatro poetas españoles, 1962). Vrstan lingvist. Prevodio pjesnike engleskog jezičnog izraza: T. S. Eliota, G. M. Hopkinsa.
