Etiopija

ilustracija
ETIOPIJA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17

Etiopija (amharski Ityop’iya; Savezna Demokratska Republika Etiopija/Ye̱Ityop’iya Federalawi Dimokrasiyawi Ripeblik), država u sjeveroistočnoj Africi, između Eritreje (duljina granice 912 km) na sjeveru, Džibutija (337 km) na istoku, Somalije (1626 km) na istoku i jugoistoku, Kenije (830 km) na jugu i Sudana (1606 km) na zapadu; obuhvaća 1 104 300 km².

Prirodna obilježja

Etiopsko gorje (Etiopsko visočje), na kojem je smještena Etiopija, građeno je pretežno od mlađih vulkanskih stijena; najviši je vrh zemlje Ras Dashan (4620 m). U unutrašnjosti su visoki ravnjaci raščlanjeni dubokim dolinama. Gorje se prema istoku strmo spušta u pustinjski Danakil (depresija Danakil ili Afar), koji od obale Crvenog mora odvaja Danakilsko gorje, a na jugoistoku Etiopsko gorje prelazi u Somalijsku visoravan. Vulkanizam je ograničen na pojas rasjednih linija Istočnoafričkoga tektonskog jarka, koji Etiopsko gorje dijeli na zapadno i istočno visočje; ondje se nalaze mnogobrojni ugasli i aktivni vulkani: Ayelu (2145 m), Butajira (2281 m), Dendi (3260 m), Erta Ale (613 m), Fantale (2007 m), Kone (Gariboldi; 1619 m), Sabober, Shala (2075 m; jezero), Wonchi (3450 m), Zukwala (2800 m) i dr.

Etiopija se klimatski dijeli na četiri visinska pojasa; u skladu je s time i raspored vegetacije. Vrući i suhi pojas Bereha, do 500 m visine (srednja godišnja temperatura viša od 30 °C), obuhvaća pustinjska područja u zaleđu Crvenog mora. Drugi pojas ili Kola s tropskom vegetacijom dopire od 500 do 1600 ili 1700 m (srednja godišnja temperatura od 20 do 30 °C). Treći pojas Voina (Weina) Dega sa suptropskom vegetacijom leži između 1700 i 2400 m (srednja godišnja temperatura od 16 do 20 °C); u tom se pojasu siju žitarice i uzgaja kava. Četvrti pojas Dega, iznad 2400 m, ima umjerenu klimu (srednja godišnja temperatura od 10 do 16 °C); žitarice se siju do 3900 m, a na prostranim travnjacima uzgaja se stoka. U području iznad 2000 m apsolutne visine godišnja količina oborina iznosi 1200 do 2000 mm. Zapadni je dio Etiopije vlažniji od istočnoga. Najviše oborina padne u razdoblju lipanj–kolovoz. U južnom dijelu padaju zenitne kiše. Pod šumama je 12,7% teritorija.

Glavnina teritorija pripada porječju Nila, dio vodotoka otječe prema jezerima Istočnoafričkoga tektonskog jarka, a jugoistočni dio zemlje odvodnjava se prema Indijskom oceanu. Glavne su rijeke: Modri Nil ili Abay (odvirak jezera Tana, 800 km u Etiopiji), Shabelle ili Shebele (1000 km u Etiopiji), Awash (1200 km), Juba ili Genale, Omo. Jezera: Tana, Abaya, Chamo, Chew Bahir (Stefanijino), Shala i Zwai (Ziway Hayk) leže u Istočnoafričkome tektonskome jarku.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2007. Etiopija ima 73 750 932 st., a prema službenoj procjeni za 2012. god. 84 340 987 st. Gustoća naseljenosti iznosi 76,4 st./km² (2012), što je dvostruko više od afričkog prosjeka (36 st./km²). Stanovništvo je koncentrirano u krajevima s ugodnijom klimom, tj. u području iznad 2000 m. Stanovništvo Etiopije etnički je vrlo raznoliko; najviše je pripadnika naroda Gala (Galla ili Oromo; 34,4%, 2007), Amharaca (27,0%), Somalaca (6,2%), Tigrinjaca (6,1%), naroda Sidamo (4,0%), Gurage (2,5%), Volajta ili Welaita (2,3%) i dr. (17,5%). Znatan je i broj izbjeglica (oko 135 000 st., 2009) iz susjednih zemalja (Somalija, Eritreja, Sudan), koji žive u izbjegličkim logorima. Službeni je amharski jezik, a lokalno i oromo, tigrinja, somali i dr.; uz mnogobrojne jezike etiopskih naroda govori se engleski i talijanski. Najraširenije su vjere kršćanstvo (62,8% stanovništva, 2007) i islam (33,9%); kršćani su uglavnom pripadnici etiopske ortodoksne Crkve (43,5%), a ima i protestanata (18,6%) i katolika (0,7%). Porast stanovništva (2,7% godišnje u razdoblju 2007–12) otprilike odgovara prirodnomu priraštaju (25,7‰ ili 2,57%, 2012). Natalitet je visok, 33,5‰, a mortalitet nizak, 7,8‰ (2012); smrtnost dojenčadi iznosi 47‰ (2012). Stanovništvo je u prosjeku vrlo mlado; u dobi je do 14 godina 40,8% st., od 15 do 64 godine 55,8%, a u dobi od 65 i više godina samo 3,4% stanovništva (2011). Očekivano trajanje života pri rođenju iznosi 68,9 godina za žene, a 57,7 godina za muškarce (2011). Ekonomski je aktivno 41 885 000 st. (2012), od čega je nezaposleno 17,5%. U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo) radi 80,2% zaposlenog stanovništva, u sekundarnim djelatnostima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 6,6%, a u tercijarnim djelatnostima (usluge) 13,2% (2005). Nepismeno je 64,1% stanovništva starijeg od 15 godina (2008). Sveučilište je u Addis Abebi (osnovano 1961), Dire Dawi (2006) i dr. Glavni je i najveći grad Addis Abeba (Addis Ababa; 3 040 740 st., 2012). Ostali su veći gradovi (2012) Mekele (273 601 st.), Nazret ili Adama (271 562 st.), Bahir Dar (Bahr Dar; 266 432 st.), Dire Dawa (Diredawa; 262 884 st.), Gonder (Gondar; 254 420 st.), Hawassa (212 665 st.), Jima (Gimma; 149 164 st.), Dese (Dessie, Dessye; 147 592 st.), Bishoftu (Debre Zeit, Debre Zeyit; 123 230 st.), Harar (110 457 st.); u gradovima živi 17,0% stanovništva (2011).

Gospodarstvo

Početkom 2000-ih zadržano je državno upravljanje gospodarstvom. Unatoč rastu BDP-a s 8,2 milijarde USD (2000) na 80,8 milijarda USD (2017), Etiopija je ostala među siromašnijim zemljama u svijetu; BDP po stanovniku iznosi oko 770 USD (2017). Znatan rast BDP-a (10,9% 2017) omogućio je državna ulaganja koja su smanjila udjel siromašnoga stanovništva s 44,2% (1999) na 23,5% (2015). Stopa nezaposlenosti je 5,2% (2017). U sastavu BDP-a najveći su udjeli uslužnoga (42%) i poljoprivrednoga sektora (35,8%), a potom industrije (22,2%). U poljoprivredi je značajna proizvodnja kave, povrća, uljarica, cvijeća, uzgoj stoke i dr. (nepovoljno djeluju česte suše i slaba modernizacija). U industriji prevladava proizvodnja hrane, pića, tekstila, kože i cementa. Vrijednost izvoza 2017. bila je tri milijarde USD, a uvoza 16,7 milijarda USD. Najveći dio izvoza čine poljoprivredni proizvodi (kava oko 27%), zatim zlato, živa stoka i dr. U uvozu prevladavaju strojevi i oprema, električni proizvodi, naftni derivati, kemikalije, vozila i dr. Najviše izvozi u Sudan (23,3%), Švicarsku (10,2%) i Kinu (8,1%). Uvozi najviše iz Kine (24,1%), Saudijske Arabije (10,1%) i Indije (6,4%). Veličina javnoga duga je 56,2% BDP-a (2017).

Promet

Etiopija ima 56 100 km cesta (2011–12; asfaltirano 9875 km) i 681 km željezničkih pruga (2002; pruga koja povezuje Addis Abebu s Djiboutijem). Međunarodne su zračne luke u Addis Abebi (Bole; promet oko 5,3 milijuna putnika godišnje) i Dire Dawi. Od etiopsko-eritrejskog rata za izvoz robe Etiopija koristi luku Djibouti u Džibutiju.

Novac

Novčana je jedinica birr (Br; ETB); 1 birr = 100 centi.

Povijest

Naseljena potkraj kamenoga doba plemenima koja su govorila jezicima iz kojih će se razviti današnji omotski, kušitski i semitski jezici, prvi tragovi poljodjelske aktivnosti datiraju u bakreno doba. U III. tisućljeću pr. Kr. bila je u ekonomskoj interesnoj sferi Egipta (egipatske ekspedicije, radi nabavke mirodija, u zemlju Punt na Crvenome moru). Trgovačke veze između obiju zemalja bile su i poslije vrlo žive. U Bibliji se Etiopija zvala Kuš. Oko VII. st. pr. Kr. semitska plemena utemeljila su na području današnje Eritreje i sjeverne Etiopije (Tigre) državu Damat. Oko 300. pr. Kr. ondje je osnovan Aksum, poslije središte Aksumskoga Kraljevstva, koje je, prema mjesnoj kršćanskoj predaji, utemeljio Menelik I., sin židovskoga kralja Salamuna i kraljice od Sabe. Kraljevstvo je nadziralo trgovinu na Crvenome moru, a do III. st. nakon Kr. proširilo se i na područja zapadne Arabije. Za vladavine kralja Ezane u zemlju je polovicom IV. st. prodrlo kršćanstvo (monofizitizam) posredstvom grčko-rimskih trgovaca iz luke Adulis (južno od današnje Massawe), a Aksum je postao sjedište crkvenoga glavara. Pod vladarom Kalebom Aksumsko je Kraljevstvo zavladalo 525. južnoarabijskom himjaritskom državom (do 572., kada su ih potisnuli Perzijanci). Islamska ekspanzija od VII. st. zahvatila je istočna i južna područja Etiopije i ondje se organiziralo nekoliko sultanata. Tako je Etiopija više stoljeća ostala odvojena od ostatka kršćanskoga svijeta. Aksumska država propala je potkraj X. st., a oko 1137. Etiopijom je zavladala dinastija Zague, sa sjedištem u Lalibeli. Zbacio ih je 1270. Jekuno Amlak i utemeljio dinastiju Salomonida, pozivajući se na tradiciju Aksuma. Nosio je naslov negus negesti, »kralj kraljeva« ili car. Godine 1285. sultan Ifata preoteo je Sultanatu Šoa dominaciju na jugu. Šireći svoju državu, Salomonidi su se sukobili s Ifatskim Sultanatom. Sultan Sabr al-din napao je 1332. Amdu Sejona I. (1314–44) i bio poražen. Salomonidski vladari Davit (David) I. (1382–1411) i Ješak (1414–29) porazili su ifatske vojske 1386–87. i 1415. Prevlast na jugu preuzeo je potom Adalski Sultanat, protiv kojega je uspješno ratovao Zara Jakub (1434–68) pobijedivši kod Igubbe (1445). U XV. st. Etiopija je obnovila veze s kršćanskom Europom i sudjelovala na ekumenskom koncilu u Firenci. Prijestolnica Adalskoga Sultanata premještena je 1520. u Harar. Hararski imam Ahmed ibn Ibrahim al-Gazi napao je 1530–31. Etiopiju i oteo joj veća područja. Kako su Osmanlije 1517. zauzeli Egipat, prijetila je islamska kontrola plovidbe Crvenim morem i Portugalci su 1541. iz Indije poslali svoje čete u pomoć Etiopiji. Saveznici su 1543. kraj jezera Tane porazili hararskog imama. Obje neprijateljske države ugrozila je invazija plemena Oromo (Galla) s juga. Sultanat je ubrzo podlegao i raspao se na sultanat Harar i imamat Ausa. Etiopija se uspješno oduprla Oromama, ali je u borbama vladarova vlast sve više slabila na račun lokalnih feudalaca. U XVII. st. konačno je prevladao monofizitizam, unatoč nastojanjima portugalskih misionara i isusovaca. U unutrašnjim borbama za prevlast (XVIII. i prva polovica XIX. st.) isticao se namjesnik pokrajine Šoe, Sahle Selassie (1813–47), koji se proglasio negusom (kraljem) i podržavao prijateljske odnose s Velikom Britanijom i Francuskom.

Povijest moderne Etiopije počinje s Kassom (Karsa), sinom namjesnika u Kauri, koji je ujedinio Amharu, Šou i Tigre i proglasio se negusom negesti Teodorom II. (1855–68). Radio je na modernizaciji države, reorganizirao zakonodavstvo, vojsku, potiskivao moć feudalaca i svećenstva. Pretrpjevši poraz od Britanaca (bitka kod Magdale 1868) počinio je samoubojstvo. Posredništvom Britanaca upravu je preuzeo Kassa, ras (knez) od Tigre (negus negesti Ivan IV., 1872–89). On je ugušio nemire u zemlji, ratovao protiv Egipta 1875., 1876. i protiv mahdista 1884; pobijedio je Talijane kod Dogalija 1887. Njegov nasljednik Menelik (Menilek) II. (1889–1913) teritorijalno je proširio državu, a prijestolnicom postaje Addis Abeba. S Italijom je 1889. potpisao ugovor u Uccialliju (Wuchale) kojim joj je prepustio Eritreju. Kada su na temelju talijanskoga teksta ugovora Talijani zatražili protektorat nad Etiopijom, došlo je do rata, u kojem je talijanska vojska poražena u bitki kraj Adue (1896). God. 1898. Francuzi su počeli graditi željezničku prugu Djibouti–Addis Abeba (1898–1917), a 1906. sklopljen je britansko-francusko-talijanski sporazum o statusu quo i podjeli interesnih sfera u Etiopiji. Menelika je 1913. naslijedio unuk Ijasu (Lidž Jasu), koji je zbačen 1916. pod optužbom da je prešao na islam. Caricom je proglašena Menelikova kći Zauditu, a regentom Tafari Makonnen, koji je po caričinoj smrti (1930) postao negus negesti Haile Selassie I. Unatoč ugovoru o prijateljstvu (1928), fašistička Italija započela je 3. X. 1935., bez prethodne objave rata, agresiju na Etiopiju. Društvo naroda odredilo je ekonomske sankcije protiv napadača, koje zapadne sile nisu poštovale, a Njemačka je javno pomagala Mussoliniju. Premda nadmoćnije brojem i oružjem, talijanske trupe uspjele su tek nakon sedam mjeseci prodrijeti u Addis Abebu (5. V. 1936), upotrijebivši u operacijama i otrovne plinove, a car se povukao u Veliku Britaniju. Mussolini je uklopio Etiopiju (s Eritrejom i Talijanskom Somalijom) u Talijansku Istočnu Afriku, a Viktor Emanuel III. proglasio se carem Etiopije. Gerilski rat protiv osvajača, međutim, trajao je do siječnja 1941., kada su u Etiopiju prodrle britanske trupe, koje su zajedno s etiopskom vojskom za nekoliko mjeseci oslobodile zemlju. God. 1942. Etiopija je objavila rat Njemačkoj, Italiji i Japanu. Pariškim mirovnim ugovorom od 1947. Italija se odrekla svih zahtjeva za Etiopijom. Uz političku podršku UN-a (1950) stvorena je federacija s Eritrejom (1952), pod upravom etiopskoga suverena (jačanjem unitarizma, federacija je prestala postojati 1962). Car Haile Selassie I. vladao je apsolutistički, oslanjajući se na feudalni sustav, na političku prevlast Amharaca i Koptske crkve (primao je vojnu pomoć iz Izraela i SAD-a). Godine 1962–63. Etiopija je ratovala sa Somalijom, koja je svojatala Ogaden (kao »Zapadnu Somaliju«) te u njemu podupirala somalski gerilski pokret. Veliko narodno siromaštvo i glad početkom 1970-ih (oko 200 000 mrtvih), uzrokovali su nemire (1973) te vojnu pobunu i državni udar (1974). Vlast je preuzelo vojno vijeće, car je svrgnut (12. IX. 1974), a monarhija ukinuta. Provedene su radikalne društvene i ekonomske reforme (sekularizacija države, nacionalizacija banaka i privrede, agrarna reforma, masovno opismenjivanje i dr.) i uspostavljen je komunistički režim. Unutar njega odvijala se borba za vlast uz smjene i likvidacije na vrhu vojnoga vijeća (1974., 1977); vlast je početkom 1977. preuzeo pukovnik Mengistu Haile Mariam. Godine 1977–78. Etiopija je ponovno ratovala sa Somalijom zbog Ogadena i pobijedila uz sovjetsku i kubansku vojnu pomoć (Organizacija afričkog jedinstva potvrdila je 1980. etiopski suverenitet u Ogadenu; pogranični sukobi izbili su i 1982). Državnu stabilnost narušavala je borba oslobodilačkih pokreta u Eritreji, Ogadenu i pokrajini Tigre, kao i pobuna Oroma, Afara i dr. (1984–88. nasilno je preseljeno oko 600 000 ljudi radi suzbijanja gerile). Nakon velike suše i masovne gladi 1984–85. vlast se međunarodno diskreditirala i politički selektivnom raspodjelom humanitarne pomoći. Vojna uprava ukinuta je 1987. stvaranjem Narodne skupštine, no državni je vrh zadržao političku moć (Mengistu je imenovan predsjednikom). Režim je oslabio potkraj 1980-ih s opadanjem sovjetske pomoći, a ujedinjene pobunjeničke vojske zauzele su 1991. Addis Abebu. Vlast je preuzeo Meles Zenawi (1991), lider oslobodilačkoga pokreta Tigrea, koji je proveo decentralizaciju i prihvatio neovisnost Eritreje (1993). Predvodio je vladajuću koaliciju (Etiopska narodno-revolucionarna demokratska fronta, EPRDF) i postao premijer 1995 (potom je više puta bio reizabran, a na vlasti je ostao do smrti 2012). Opozicijske skupine optuživale su vlast za dezintegraciju države i etničku neravnopravnost, a djelovalo je i nekoliko pobunjeničkih pokreta. Godine 1998–2000. Etiopija je ratovala s Eritrejom zbog pograničnoga teritorija. Uz pomoć SAD-a Etiopija je potkraj 2006. vojno intervenirala protiv islamističkih snaga u Somaliji. Od 2012. premijer i vođa EPRDF-a je Hailemariam Desalegn (2010–12. bio je zamjenik premijera i ministar vanjskih poslova). U travnju 2018. položaj premijera i vođe EPRDF-a preuzima Abiy Ahmed (vojni časnik do 2010., angažiran u obavještajnom i informacijskom sektoru; 2015–16. ministar znanosti i tehnologije; od 2018. predvodi Demokratsku stranku Oroma, jednu od sastavnica EPRDF-a). Unatoč mirovnom sporazumu (iz 2000) održane su napetosti u pograničju s Eritrejom, uz povremene incidente (veći oružani sukob bio je u lipnju 2016); poboljšanje međudržavnih odnosa i otvaranje graničnih prijelaza dogovoreno je u srpnju 2018. Odlukom etiopskog parlamenta u listopadu 2018. predsjednica je postala Sahle-Work Zewde (prva žena na tom položaju, prethodno veleposlanica te UN-ova diplomatkinja).

Politički sustav

Prema Ustavu od 22. VIII. 1995. Etiopija je federalna republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države, a bira ga parlament za mandat od 6 godina. Vlada obavlja izvršnu vlast, a sastoji se od premijera i ministara. Premijera imenuje parlament, a na premijerov prijedlog, potvrđuje i ostale članove vlade. Zakonodavnu vlast ima dvodomni parlament, koji se sastoji od Doma narodnih zastupnika (Yehizb Tewokayoch Mekir Bete) i Doma federacije (Yefedereshein Mekir Bete). Dom narodnih zastupnika ima 547 zastupnika, koje građani biraju izravno za mandat od 5 godina. Dom federacije ima 135 članova, koje biraju skupštine federalnih jedinica (iako skupštine mogu provesti izravne izbore ako to žele) za mandat od 5 godina. Biračko je pravo glasa opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Vrhovni federalni sud na čelu je sudbene vlasti. Država je administrativno podijeljena na 9 federalnih država utemeljenih na etiničkim razlikama i dva samoupravna administrativna područja (Adis Abeba i Dire Dawa). Nacionalni praznik: Nacionalni dan, 28. svibnja (1991).

Jezik

U Etiopiji se govori osamdesetak jezika, koji u najvećem broju pripadaju afro-azijskoj jezičnoj porodici. Jezici semitske potporodice afro-azijskih jezika govore se pretežito u središnjem i sjevernom dijelu zemlje. Najbrojniji među njima su amharski, službeni jezik Etiopije, kojim, prema popisu 2007., govori 21,6 milijuna ljudi, tigrinja (4,3 milijuna govornika), gurage (1,5 milijuna) i harari. Obredni jezik etiopskih kršćana izumrli je semitski jezik geez. Jezici kušitske grane afro-azijskih jezika, oromo ili gala (25 milijuna govornika), somalski (4,5 milijuna), sidamo (3 milijuna), afarski, hadija i dr., rasprostranjeni su na zapadu, jugozapadu, jugu i istoku zemlje. Naposljetku, na krajnjem jugozapadu Etiopije govori se četrdesetak malih i slabo istraženih jezika omotske grane afro-azijskih jezika, među kojima se ističe volajta s 1,6 milijuna govornika. Na zapadu Etiopije govore se i jezici nilotske grane nilosaharskih jezika (berta, gumuz, nuer i dr.).

Mnogi jezici Etiopije dijele neka tipološka obilježja bez obzira na genetsku pripadnost; primjerice, u većini je jezika Etiopije poredak osnovnih dijelova rečenice subjekt–objekt–glagol, čak i u semitskim jezicima koji inače obično imaju glagol na prvome mjestu u rečenici.

etiopsko pismo.jpg

Književnost

Početci pismenosti i književnosti povezani su uz monofizitsko kršćanstvo, a jezično odražavaju oduvijek složenu etničku strukturu zemlje. Staroetiopski jezik, tzv. geez, tigre te amharski, koji vrlo polako postaje glavnim jezikom, povijesno su se prožimali u književnom utjecaju. Kršćanski književni predlošci i izvori u Etiopiju su došli ponajprije u prijevodima s grčkog i sirijskoga, a veliku posredničku ulogu imali su i koptsko-arapski elementi. Književni rad bio je vezan uz vladarska i religijska središta, snažnije se javljao u pojedinim razdobljima pa potom zamirao, pri čemu je funkcionalno prevođenje u vjerske svrhe prevladavalo nad tzv. izvornim književnim stvaranjem. Etiopska pismenost i književnost dijeli se u tri velika povijesna odsjeka: tzv. aksumsko razdoblje (od IV. st.), tzv. drugo razdoblje, od kraja XIII. do XVIII. st., te razdoblje od XVIII. st. do danas. Aksumsko razdoblje nazvano je po velikim kraljevskim natpisima u Aksumu, dokumentima pismenosti i stila koji potječu iz IV–V. st. Do VII. st. Etiopljani su već imali prevedeno Sveto pismo, mnoge apokrife, religioznoprirodopisni traktat »Fiziolog«, živote svetaca (npr. sv. Antuna Pustinjaka i sv. Pavla Tebanskoga) te monaška pravila sv. Pahomija. Izvornici su očito grčki, a prevedeni su na geez.

S ponovnim ustoličenjem dinastije Salamonida (1270) otpočelo je drugo razdoblje, obilježeno neujednačenom književnom djelatnošću i dalje vezanom uz crkvene potrebe. S nestankom Aksumskoga Carstva ne nestaje, naime, književna djelatnost, ali joj je trag i kronologiju često teško pratiti. Tek u prvoj polovini XIV. st. došlo je do novoga vala prevođenja, a uz mnoge anonimne prevoditelje spominje se ime Abuna Abba Selama koji je prevodio s koptskog i arapskoga. Uz mnogobrojna crkvena djela preveo je Filoksena iz Mabuga te »Djela muke (Kristove)« (»Gebre hemamat«).

Za vladavine Zara Jakuba (Zar’a Yakob, 1434–68), kojemu se pripisuju teološka djela, nastalo je jedno od najljepših samostalnih djela starije književnosti, »Harfa hvale« (»Arganone wedase«, nakon 1400), prepjevani marijanski oficij izvornoga stila i bogata pjesničkog jezika. Autor je (armenski?) monah Abba Giorgis. Sukob s islamom i dodiri s latinskim misionarima uvode novo i dugotrajno razdoblje. Otpočinje reprezentativnim djelom »Vrata vjere« (»Anqasa amin«, 1532), autora Enbaqoma, koji je preveo i Abu Šakirovu »Kroniku svijeta«. To je doba velikih teoloških rasprava i ponajprije vjerske književnosti, a prijevodi patristike imaju pritom središnju ulogu. Zbog prijepora s latinskim misionarima do XVII. st. počinju se i djela s geeza prevoditi na amharski. Iz toga su doba važne vladarske kronike s pouzdanim povijesnim podatcima. U tom istom rasponu nastala je i književnost tzv. falaša, etiopskih Židova, koja uz svoju posebnost ima i dodirnih točaka s etiopskom kršćanskom književnošću. Također se zapisuju i već standardizirana djela pučke književne predaje, u kojima uz kršćanske elemente supostoje i elementi kasnoantičke kulture.

Za etiopsku je književnost znakovito da je ona više povijest kršćanske tradicije i vjerskih središta nego povijest pojedinih autora i njihovih ideja. Književni se individualizam u Etiopiji javio tek na kraju XIX. st., s piscima poput Afawarq Gabra Iyyasus (1868–1947) i Heruy Walda Sellase (1898–1938), koji stvaraju amharsku modernu književnost. U toj prozi i pjesništvu moralna razmišljanja imaju važniju ulogu od estetskih ili idejnih nastojanja. Noviji su zastupnici Kabbada Mika’el (1915–98), Alamayahu Mogas (1922) te Saggaye Gabra Madhen (1935).

Likovne umjetnosti

Iz predaksumskoga doba (V. st. pr. Kr. do I. st.) potječu grubo klesane stele te ruševine dvaju monumentalnih hramova (pokrajina Melazo, Yeha). Aksumsko doba (I–X. st.) obilježavaju monumentalne palače (Taecà Mariam u Aksumu) i tvrđave (Ciaanaducu) te monolitne stele, nekropole i crkve (peterobrodna katedrala Enda Mariam Sion u Aksumu) kao i karakteristične pećinske crkve (dvanaest crkava u Lalibeli, V–X. st.) i samostani (Debra Damo, VI–IX. st). – U graditeljstvu postaksumskoga doba (od XV. st.) grade se crkve kružna tlocrta i kružna svetišta, s bogatom dekorativnom plastikom i reljefima te oslikanim zidovima (Gondar, središte trgovačkog i umjetničkog života, ima 44 crkve) kao i utvrđene kraljevske rezidencije, tzv. gebi (ghebbi) (Fasil Gheba). Od XVII. st. jačaju indijski utjecaji, a s dolaskom portugalskih graditelja zapadnjački. U XX. st. javljaju se povijesni stilovi, osobito u Addis Abebi (Sv. Juraj, 1910; pravokutni Menelik, 1930; palača Hailea Selassija, 1935., danas Institut za etiopske studije) te javne građevine u stilu art décoa (zgrada Parlamenta, 1934). Nakon 1950. graditelji slijede funkcionalizam (zgrada Narodne banke, 1955). – Iz kasnoga XIII. st. sačuvani su iluminirani rukopisi evanđelja rađeni po uzoru na grčke i palestinske izvore, poslije se razvio tzv. prvi gondarski stil karakterističnih linearnih i izduženih likova, krutih draperija, s prikazima iz života svetaca (slike iz crkve Abba Antonios), dok slikari drugoga gondarskog stila (od XVII. st. do poč. XX. st.) ostvaruju trodimenzionalni prostor unoseći elemente lokalnoga krajolika, građevina i narativne žanr-scene. Početak XX. st. karakteriziraju kompozicije golemih dimenzija s temama iz svakidašnjega života (Yemar i Salamon Balaččaw, Barhanu Yemenu i dr.). Carska akademija za primijenjenu umjetnost osnovana je 1931. a Likovna akademija 1957. u Addis Abebi. Akademski pristup njeguje Agaññahu Engeda i Ala Fallaga Salam, a Afawarq Takle unosi elemente stilizacije i apstrakcije (vitraji za Dom Afrike, 1959–61). Od 1960-ih godina mnogi slikari slijede suvremena kretanja (Gabra Krestos Dasta, Alexander Boghossian Eskender – od 1969. djeluje u SAD-u; Dane’el Twafe, Abdurahman M. Šarif), dok neki još slikaju na konvencionalan način (Warquu Mammo, Taddasa Masfen). Nakon 1974. nametnuo se socijalistički realizam.

Glazba

Premda u Etiopiji postoji niz etnički i regionalno uvjetovanih glazbenih tradicija, u cjelini prevladava vokalna glazba. Pjesništvo je posebno cijenjeno, a karakterizira ga dvomislenost. Pjevači osim riječi i slogova izvode i raznovrsne glasovne efekte; uobičajeni su glissando i vibrato te izmjenjivanje solista i skupine. Pjevanje često prate udaranjem dlana o dlan, udaranjem stopalima po tlu te udarcima po malenome zvonu ili gongu. Vokalna glazba osnova je i za instrumentalne izvedbe.

Obredna glazba etiopske nacionalne Crkve jednoglasna je. Najstariji očuvani rukopisi s notacijom potječu iz XVI. st. Posebnosti su noćno tjeranje gube s pomoću pjevanja (lalibala), egzorcistički ritual zar te borilački glazbeni žanrovi fukara i šilala.

U Etiopiji je u upotrebi pedesetak vrsta glazbala. U skupini kordofonskih ističu se masenqo, jednožičano gudaće glazbalo, i velika lira beganna s 8 do 10 žica (koje sviraju samo muškarci) i manja lutnja krar sa 6 žica, koju katkada sviraju i žene. Membranofonski su instrumenti jednoopneni posudasti bubanj dobe, konični i cilindrični bubanj koji imaju isti naziv, kabaro, i tamburin deft. Iz skupine su idiofonskih žensko glazbalo kabel (par drvenih pločica kojima se udara jednom po drugoj) i crkveno glazbalo sanasel (zapravo sistrum). Aerofonski su instrumenti uzdužne flaute wašant i ambilta. Kordofonska i aerofonska glazbala nikada se ne koriste u crkvi.

Etiopija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=18514>.