esperanto, međunarodni planski jezik. Naziv potječe od pseudonima Doktoro Esperanto (doktor koji se nada) varšavskoga liječnika L. L. Zamenhofa koji ga je zasnovao objavivši 1887. prvu gramatiku, koja je sadržavala 16 osnovnih, nepromjenljivih pravila i 947 korijena (uglavnom romanskih, rjeđe germanskih i dr.). Struktura je aglutinativna. Vrste riječi imaju uvijek iste završetke: imenice -o, pridjevi -a, prilozi -e, glagoli (infinitiv) -i. Broj oblika vrlo je smanjen: imenice, pridjevi i neke zamjenice tvore plural nastavkom -j, a akuzativ nastavkom -n. Glagol se ne mijenja po licima, a vremena i načini tvore se nastavcima -as (prezent), -is (preterit), -os (futur), -us (kondicional), -u (imperativ). Nema gramatičkoga roda, izuzev osobne zamjenice 3. lica jednine. Slova su jednaka hrvatskima, osim što se znakom ˆ iznad suglasnika bilježe neki glasovi: ˆ na c (č), na g (dž), h (oštri h), j (ž), s (š), a ŭ znači neslogotvorni u. Naglasak je uvijek na pretposljednjem slogu. Tvorba riječi igra bitnu ulogu i temelji se na 40-ak afiksa (uglavnom sufiksa), koji se dodaju korijenu: filo: sin, filino: kći, patro: otac, gepatroj: roditelji, juna: mlad, maljuna: star, morti: umrijeti, mortigi: ubiti. Sintaksa je pretežno slavenska. O jezičnom se razvoju brine Esperantska akademija, koja je u stotinjak godina prihvatila iz prakse mnoge nove korijene (sada 7866), pa se njima tvori već gotovo 100 000 riječi. Danas se oko milijun ljudi bolje ili lošije služi esperantom. Dobar dio njih uključen je u najrazličitije esperantske organizacije, zemaljske i stručne, koje su uglavnom okupljene u UEA (Univerzalna esperantska asocijacija). Ona je svoj prvi svjetski kongres održala 1905. u Boulogne-sur-Mer. Kongresi se održavaju svake godine (osim za svjetskih ratova). U Zagrebu je 1953. bio 38., a 2001. održan je 86. kongres UEA. Esperanto ima priznat status u UNESCO-u, a i znatnu ulogu u literaturi. Uz izvorne stvaraoce (najistaknutiji Kalman Kalocsay iz Madžarske) objavljeni su prijevodi glavnih djela svjetske književnosti. Izdane su i mnoge prijevodne antologije (tako i antologije hrvatske poezije, novele i igrokaza). Mnoga su hrvatska djela prevedena s esperantskih prijevoda na druge jezike.
