epigrafika (epigrafija) (od grč. ἐπıγραφή: natpis), arheološka disciplina kojoj je zadaća čitanje i tumačenje natpisa sačuvanih iz prošlosti, a ispisanih ili uklesanih u kamenu, kovini, staklu, pečenoj glini, drvu i drugim čvrstim materijalima. Epigrafika se dijeli prema etničkim (npr. egipatska, grčka, rimska, etrurska epigrafika) i kronološkim kriterijima (npr. antička, srednjovjekovna, ranokršćanska epigrafika), odnosno prema skupinama pisama što ih proučava (hijeroglifi, klinovo pismo, rune itd.). Razvoj antičke epigrafike započeo je u doba humanizma; jedan od prvih poznatih epigrafičara bio je Ciriaco d’Ancona (1391–1452), koji je među ostalim skupljao grčke i rimske natpise i iz Dalmacije. U XIX. st. objavljuju se zbirke antičkih natpisa; među njima prvo mjesto zauzimaju Zbirka grčkih natpisa (Corpus inscriptionum Graecarum, od 1828., pokretač August Böckh; od 1873. Grčki natpisi – Inscriptiones Graecae) i Zbirka latinskih natpisa (Corpus inscriptionum Latinarum, od 1863., pokretač Th. Mommsen). Mnogobrojna iskapanja i nalazi epigrafskih spomenika u XIX. i XX. st. dali su poticaj razvoju epigrafike i za područja izvan sfere grčko-rimske civilizacije (Corpus inscriptionum Italicarum, od 1867; Corpus inscriptionum Hebraicarum, 1882; Corpus inscriptionum Indicarum, 1888; Corpus inscriptionum Etruscarum, od 1893; Corpus inscriptionum Chaldaicarum, od 1928; Corpus inscriptionum Judaicarum, od 1936. i dr.).
Na području Hrvatske mnogobrojni su epigrafski spomenici iz staroga (grčki i rimski) i iz srednjeg vijeka (latinski, glagoljski te spomenici pisani bosančicom). Zanimanje za njih traje već od humanizma, a posebno je vrijedno djelo Natpisi prikupljeni po Iliriku (Epigrammata reperta per Illiricum) Ciriaca d’Ancone. Hrvatski natpisi objavljeni su i u poznatim europskim zbirkama grčkih i latinskih natpisa iz XIX. st. Među prve hrvatske skupljače antičkih natpisa ide M. Marulić, koji je proučavao stare solinske natpise, dok je D. Papalić sastavio prvu arheološku zbirku. Povjesničar I. Lučić objavio je Natpise iz Dalmacije (Inscriptiones Dalmaticae, 1673). Vrijedna su istraživanja P. Kandlera i P. M. Katančića. Ustrajnim radom F. Bulića i L. Maruna prikupljeni su mnogi starohrvatski spomenici na latinskom jeziku, važni za poznavanje hrvatske povijesti (nalazi s imenima Trpimira, Branimira, kraljice Jelene). Vrijedni su spomenici na hrvatskom jeziku (glagoljicom), od kojih posebno mjesto pripada Bašćanskoj ploči. Istraživanju epigrafskih spomenika u novije doba pridonijeli su D. Rendić-Miočević, B. Gabričević, M. Suić, B. Fučić i dr.
