Emerik Arpadović, hrvatsko-ugarski kralj (?, 1174 – ?, 30. XI. 1204). Sin kralja Bele III. i kraljice Anne Châtillon. Stupio je na prijestolje nakon očeve smrti 1196. te se ubrzo sukobio s bratom Andrijom (kasniji kralj Andrija II.), koji je tražio i 1197. dobio naslov dalmatinsko-hrvatskog hercega unatoč tomu što je njihov otac prekinuo običaj da kraljev brat upravlja zemljama južno od Save. U obnovljenu sukobu Emerik je 1199. pobijedio Andriju i učvrstio svoju vlast, ali je Andriji vratio naslov i upravu nad zemljom od Drave do mora. U ljeto 1202. suočio se s obnovljenim mletačkim pretenzijama kada je mletački dužd Enrico Dandolo ponudio križarskoj vojsci brodove pod uvjetom da za njega osvoje Zadar koji je, nakon opsade, pao. Nakon odlaska križara prema Carigradu, Zadrani su 1203. napali Mlečane, ali su im se, budući da nisu dobili Emerikovu pomoć, pokorili i pristali davati godišnji danak. Emerikov neuspjeh u sukobu s Mlečanima iskoristio je Andrija, koji se iste godine ponovno pobunio, ali ga je Emerik pobijedio i zatočio. Nakon pobjede nad bratom, Emerik je, na zahtjev pape Inocenta III., izvršio pritisak na bosanskog bana Kulina zbog širenja dualizma u Bosni. Pod Emerikovom prijetnjom, predstavnici bosanskih krstjana su se, u prisutnosti bana Kulina, odrekli hereze 1203. na Bilinome polju. Bosansko izaslanstvo ponovilo je tu abjuraciju iste godine pred samim Emerikom, koji se u to doba umiješao i u dinastičke borbe u Srbiji te je kao znak svog vrhovništva uzeo naslov kralja Srbije. U pokušaju da spriječi rat oko prijestolja u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, u kolovozu 1204. okrunio je svojega malodobnog sina Ladislava III. za hrvatsko-ugarskoga kralja, a brata Andriju, s kojim se izmirio, imenovao je za njegova skrbnika.
