Ekvador (Ecuador; Republika Ekvador/República del Ecuador), država u sjeverozapadnom dijelu Južne Amerike; obuhvaća 256 370 km² (uključujući i otočje Galápagos s 8010 km²). Na sjeveru graniči s Kolumbijom (590 km), na istoku, jugoistoku i jugu s Peruom (1420 km), a na zapadu izlazi na Tihi ocean (duljina obale 2237 km). Ime je dobila po ekvatoru, koji prolazi njezinim sjevernim dijelom.
Prirodna obilježja
Ekvador se dijeli na tri prirodne cjeline: obalni pojas na zapadu, planinsko područje Anda u središnjem dijelu i nizina Amazone istočno od Anda. Obalni pojas ili Costa, između obale Tihog oceana i podnožja Anda, pretežno je valovit i brežuljkast kraj, širine oko 130 do 150 km u sjevernom dijelu, a oko 50 km na jugu. U donjem toku rijeke Guayas i uza samu obalu Tihog oceana proteže se obalna ravnica. Rijeka Guayas s mnogobrojnim pritocima tvori mrežu prirodnih putova. Tlo je zbog redovitih poplava povoljno za uzgoj riže. Područje Anda sastoji se od dvaju uskih lanaca (Cordillera Occidental i Cordillera Real ili Cordillera Central), visokih 3000 do 6000 m, koji su međusobno povezani poprečnim gorskim bȉlima (nudos), a između njih su visoravni i kotline (hoyas). Za ekvadorske Ande karakteristični su mnogobrojni vulkanski vrhovi (Chimborazo, 6263 m, prije 6310 m; Antisana, 5758 m, po nekim izvorima 5704 m, i dr.), od kojih su neki pokriveni vječnim snijegom i ledom, a drugi su još aktivni vulkani (Cotopaxi, 5897 m). Ande se prema istoku i zapadu spuštaju strmim pristrancima u nizinu. Nizina istočno od Anda golemo je šumsko područje u porječju Amazone ispresijecano rijekama, koje izviru pretežno u Andama.
Južni dio ekvadorske obale vrlo je razveden. Guayaquil je najveći zaljev ne samo u Ekvadoru nego i na cijeloj zapadnoj obali Južne Amerike. Važan je i zbog estuarija rijeke Guayas, na kojem leži luka Guayaquil. Uz obalu Ekvadora ima malo otoka; Ekvadoru pripada oko 1000 km udaljeno tihooceansko otočje Galápagos.
U obalnom pojasu klima je tropska, sa srednjom godišnjom temperaturom od 23 do 26 °C. U Andama, između 3000 i 4500 m, vlada umjerena planinska klima; srednja godišnja temperatura ondje iznosi 4 do 8 °C. Andske kotline imaju relativno blagu klimu (Quito, prosječna godišnja temperatura 15 °C) koja omogućuje uzgoj žitarica. Najviši vrhovi, a među njima i neki aktivni vulkani, imaju nivalnu klimu. Prosječna granica snijega nalazi se na visini od 4600 do 4700 m. Godišnja količina kiše doseže 2000 mm, a razlike između suhog i kišnog doba gotovo i nema. Nizina Amazone ima toplu (srednja godišnja temperatura od 23 do 26 °C prosječno godišnje) i vlažnu (2000 do 5000 mm oborina) klimu.
Biljni pokrov u vlažnim krajevima (pristranci Anda do 3000 m, nizina Amazone i sjeverni dio obalnog pojasa) sastoji se od bujne tropske šume (oko 56% površine Ekvadora je pod šumama je), u južnom dijelu obalnoga pojasa od savana, a u visokim područjima Anda, do granice vječnoga snijega, od travnjaka i grmlja. Ekvador ima vrlo raznovrsnu floru i faunu (oko 1550 vrsta ptica i dr.). Od mnogobrojnih vrsta drveća po gospodarskoj važnosti ističe se balsa (Ochroma lagopus), po čijoj je proizvodnji Ekvador prvi u svijetu.
Istočni, rijekama bogatiji dio zemlje odvodnjava se u Amazonu (Napo, najdulja rijeka Ekvadora, Pastaza i dr.), a zapadni u Tihi ocean. Vododjelnicu čini zapadni lanac Anda. Najveći dio obalnoga područja odvodnjava se u Tihi ocean preko bazena rijeke Guayas, koja nastaje sutokom rijeka Daule i Babahoyo.
Stanovništvo
U Ekvadoru živi 14 483 499 st. prema popisu 2010., a 15 998 842 st. prema procjeni 2014. S prosječnom naseljenošću od 56,5 st. na 1 km² najgušće je naseljena država kontinentalne Južne Amerike. Jezgra naseljenosti prije je bila u andskim kotlinama, a u novije doba zbog unutarnjih migracija podjednako su gusto naseljeni obalno područje (Costa, 108 st./km²) i unutrašnje kotline (Sierra, 102 st./km²), dok je istočno nizinsko područje (Amazónica) ostalo vrlo slabo naseljeno (6 st./km²). Glavninu stanovništva čine mestici (71,9%), a od ostalih najbrojnija su skupina montubio (7,4%, mješanci indijanskog podrijetla), crnci i mulati (7,2%), Indijanci (7,0%; većinom Kečua) i bijelci (6,1%; uglavnom žive u gradovima). Stanovnici su uglavnom rimokatolici (oko 85%). Službeni je jezik španjolski, a od indijanskih jezika najrašireniji je kečuanski, osobito u Sierri. Za prvog popisa stanovništva 1959. u Ekvadoru je živjelo 3 202 757 st., 1982. godine 8 060 712 st., a 2001. godine 12 156 608 st. U razdoblju 2001–10. prosječni godišnji porast broja stanovnika Ekvadora iznosio je 1,9%, što je prvenstveno rezultat prirodnoga priraštaja (18,5‰ 2005., a 11,9‰ 2011), jer je useljivanje (iz Kolumbije i dr.) neznatno veće od iseljivanja (najviše u SAD, osobito Miami). Natalitet se smanjuje (15,0‰, 2011., a 22,26‰, 1999) i niži je od prosjeka za Južnu Ameriku (17‰), a mortalitet je nizak (4,1‰); smrtnost dojenčadi iznosi 13,3‰ (2011). Populacija je mlada: u dobi je do 14 godina 30,1% stanovništva, od 15 do 64 godine 63,5%, a u dobi od 65 i više godina samo 6,4% stanovništva (2011). Očekivano trajanje života za žene rođene 2010. iznosi 78 godina, a za muškarce 74 godine. Ekonomski je aktivno 6 647 203 st. (2011), od čega je nezaposleno 4,2%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 28,3%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 17,2%, a u uslužnim djelatnostima 54,5% zaposlenih (2011). Nepismeno je 6,8% populacije starije od 15 godina (2010). Ekvador ima 16 sveučilišta, od kojih su najstarija u gradovima Quitu (osnovano 1586) i Guayaquilu (osnovano 1867). Glavni je grad Quito (leži na visini od 2850 m) s 1 619 146 st. (2010), a najveći je Guayaquil s 2 291 158 st. Ostali su veći gradovi (2010): Cuenca (331 888 st.), Santo Domingo de los Colorados (305 632 st.), Machala (241 606 st.), Durán (Eloy Alfaro; 235 769 st.), Portoviejo (223 086 st.), Manta (221 122 st.), Loja (180 617 st.) i Ambato (178 538 st.). Od ukupnoga stanovništva 79,7% živi u gradovima (2010).
Gospodarstvo
Gospodarski razvoj zasnovan je ponajprije na iskorištavanju prirodnih bogatstava među kojima nafte, raznih ruda, ribljega fonda, šuma, hidroenergetskih potencijala (2020. oko 77% električne energije proizvode hidroelektrane). Velike štete povremeno nanose uragani (el niño), poplave, potresi, odroni tla i dr. Vrijednost BDP-a povećana je s 18,3 milijarde USD (2000) na 69,5 milijarda USD (2010). BDP po stanovniku uvećan je s približno 1450 USD (2000) na 4640 USD (2010), a 2022. ostvaren je BDP u vrijednosti od 115 milijarda USD (oko 6390 USD po stanovniku); u njegovu je sastavu vodeći udjel uslužnoga sektora (oko 60%), potom industrije (31%) i poljoprivrede (9%). U poljoprivrednoj su ponudi banane, šećerna trska, kava, kakao, kukuruz, riža, krumpir, duhan i dr. (2021. banane su treći izvozni proizvod, u vrijednosti od 3,6 milijarda USD; izvozom cvijeća ostvareno je 937 milijuna USD, a izvozom zrna kakaovca 838 milijuna USD). Uz stočarstvo veliko ekonomsko značenje ima i ribarstvo; Ekvador je 2021. prvi u svijetu po izvozu rakova, vrijednom 5,3 milijarde USD, a treći po izvozu ribljih proizvoda, u vrijednosti od 1,2 milijarde USD (među vodećim je zemljama i po ulovu tune). U industriji prevladava proizvodnja nafte i naftnih derivata (2021. proizvodi se 473 000 barela nafte na dan, od čega se većina izvozi); nafta je vodeći izvozni proizvod (2021. u vrijednosti od 7,4 milijarde USD). U ostaloj su industrijskoj ponudi prehrambeni proizvodi, tekstil, odjeća, drvo, kemikalije, rude, metali, i dr. Stopa nezaposlenosti je oko 4% (2022); visoka inflacija od 96,1% (2000) smanjena je na 12,5% (2002), te na 7,9% (2003), a potom je još manja (2022. iznosi 3,5%). Udjel je siromašnoga stanovništva oko 25% (2022). Vrijednost robnog izvoza 2021. bila je 27,3 milijarde USD, a uvoza 24,9 milijarda USD. Izvozi naftu i naftne derivate, rakove, banane, riblje proizvode, drvo, cvijeće, kakaovac, bakrenu rudu, zlato, i dr. Uvozi naftne derivate, kemikalije, vozila, telekomunikacijske uređaje i opremu, strojeve, lijekove, žitarice, robu široke potrošnje, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri SAD (23,8%), Kina (14,8%), Panama (14,5%), Čile (4,1%), Rusija (3,7%) i Kolumbija (3,1%). Najviše uvozi iz Kine (23,8%), SAD-a (20,7%), Kolumbije (7,1%), Južne Koreje (4,3%), Perua (3,7%) i Brazila (3,6%). Veličina je javnoga duga 54,2% BDP-a (2022).
Promet
Relativno dobro razvijenom cestovnom mrežom, dugom 43 670 km (2007; od toga 6463 km asfaltirano), odvija se najveći dio prometa u zemlji. Glavne se prometnice pružaju u smjeru sjever–jug; jedna ide duž obalnog područja, a druga, Panamerička autocesta (1392 km u Ekvadoru), duž Sierre. Međusobno su povezane mnogim poprečnim cestama. Duljina željezničke pruge iznosi 966 km (2007); prolazi središnjim, andskim dijelom zemlje i povezuje Cuencu na jugu sa San Lorenzom na sjeveru s ogrankom za Guayaquil. Najveća je i najvažnija morska luka Guayaquil (osobito uvoz), a veće su još Puerto Bolívar kraj Machale, Esmeraldasa i Manta. Dobro je razvijen unutrašnji i međunarodni (glavne su luke Quito i Guayaquil) zračni promet.
Novac
Novčana je jedinic dolar SAD-a (US dollar, US$; USD). 1 dolar SAD-a = 100 centa. Od 1932. do 2000. novčana je jedinica bila sukre (sucre).
Povijest
Područje Ekvadora nastavala su indijanska plemena. U prvoj polovici XV. st. pleme Cara zavladalo je sjevernim dijelom zemlje i pod vladarom Shyrijem proširilo vlast prema jugu. Njihovu su državu u drugoj polovici XV. st., nakon žestoka otpora, zauzeli Inke i u zemlju doveli naseljenike iz Perua i Bolivije. Prvi Europljanin koji se iskrcao u Ekvadoru, kraj Esmeraldasa, bio je Pizzarov pilot Bartolomé Ruiz (1526). Pod vodstvom Pizzarova vojskovođe S. Belalcázara Španjolci su zauzeli Ekvador (1533–34). Pod imenom Audiencia de Quito bio je od 1563. pod upravom peruanskoga potkralja (do 1717. i 1723–39) i potkralja Nove Granade sa sjedištem u Bogoti (1717–23. i nakon 1739). Potkraj XVIII. st. raste nezadovoljstvo protiv španjolske vlasti; 1809. izbio je ustanak u Quitu, a proglašena je i kratkotrajna neovisnost zemlje (1810–12). Uz pomoć kolumbijske i peruanske vojske Bolívarov general Antonio José Sucres u bitki kraj Pichinche (24. V. 1822) izborio je slobodu Ekvadora. Ekvador je tada stupio s Venezuelom i Kolumbijom u konfederaciju Kolumbiju. God. 1830. J. J. Flores (predsjednik 1830–35. i 1839–45) proglasio je samostalnost Ekvadora. Osim graničnih sukoba s Peruom i Kolumbijom te sudjelovanja u ratu protiv Španjolske na strani Perua i Čilea (1866), povijest Ekvadora u većem dijelu XIX. st. odvijala se u znaku borbe između dviju oligarhijskih grupacija – iz unutrašnjosti i iz obalnog pojasa. Diktator Gabriel García Moreno (1861–65. i 1869–75), oslanjajući se na Katoličku crkvu i vojsku, privremeno je smirio sukobe i počeo izgradnju moderne države. Njega su 1875. ubili liberali, čime je započelo razdoblje novih nemira, sve dok se liberali nisu učvrstili na vlasti (1895). Za njihova najvećega političara generala Eloya Alfara (1897–1901. i 1907–11) ograničena su prava Crkve i oduzeti crkveni veleposjedi. God. 1908. dovršena je i prva željeznička pruga Guayaquil–Quito. U I. svjetskom ratu Ekvador je 1917. prekinuo diplomatske odnose s Njemačkom. Nakon otvaranja Panamskoga kanala, Ekvador se ubrzano uzdiže zahvaljujući trgovini kakaom, koja u zemlji stvara novi bogati sloj »kakao-baruna«. Bolest kakaovca i svjetska gospodarska kriza (1929) doveli su do nove gospodarske ali i političke krize. U razdoblju političke nestabilnosti gotovo je svaki predsjednik bio svrgnut prije roka. Godine 1941., za konzervativnoga predsjednika Carlosa Arroya del Ría (1940–44), Peru je napao Ekvador i anektirao dio njegova istočnog područja. Spor je presudila Konferencija u Rio de Janeiru 1942. u korist Perua.
Na predsjedničkim izborima u lipnju 1948. pobijedio je liberal Galo Plaza; reformama je modernizirao gospodarstvo (napose poljoprivredni sektor i uzgoj banana), te osnažio ekonomske i političke veze sa SAD-om (kasnije je, 1968–75., bio glavni tajnik Organizacije američkih država). Na vlasti je ostao do kolovoza 1952. kada ga je naslijedio José María Velasco Ibarra (prethodno je bio predsjednik 1934–35. i 1944–47; smijenjen u vojnim udarima); nakon mandata konzervativca Camila Poncea Enríqueza (1956–60), Velasco Ibarra je ponovno izabran 1960., no ubrzo je smijenjen (1961), nakon što je poništio protokol o razgraničenju s Peruom (zaključen 1942). Vojni je režim vladao od 1963. do 1966. kada se povukao pod pritiskom širokih demonstracija nakon čega je 1967. donesen novi ustav. Do 1970-ih glavni su politički suparnici bili Ekvadorska radikalna liberalna stranka (osnovana 1878., reorganizirana 1925., raspuštena 2006) i desničarske stranke koje su podupirali vojni i crkveni vrh, veleposjednici i bogati industrijalci (Konzervativna stranka, aktivna 1869–2002., Socijalno-kršćanska stranka, osnovana 1951., i dr.); utjecaj ljevičarskih stranaka bio je znatno slabiji (1926. osnovane su Ekvadorska komunistička stranka i Ekvadorska socijalistička stranka). Velasco Ibarra ponovno je izabran za predsjednika u lipnju 1968., a opet je smijenjen u vojnom udaru u veljači 1972. Novi vojni režim je ukinuo ustav iz 1967. te je, naglašavajući državni nacionalizam, vladao do 1976. kada ga je zamijenila nova vojna hunta koja je 1978–79. pristala na demokratizaciju i povratak civilne vlasti. Potom izbijaju povremene političke krize uz česte smjene predsjednika iz različitih političkih opcija (do početka 2000. promijenilo ih se deset). Zbog sporne granice u planinskom području Cordillera del Cóndor, duge oko 80 km, Ekvador je ratovao s Peruom 1981. i 1995., a sporazum o razgraničenju postignut je u listopadu 1998. Tijekom 1980-ih bili su česti štrajkovi i socijalni nemiri, a učestale su i akcije ljevičarske gerile (povremeno i 1990-ih te početkom 2000-ih). Zbog masovnih je socijalnih prosvjeda 1994. bilo uvedeno izvanredno stanje (ponovno 1999). Tijekom 1990-ih u ekvadorskom sjevernom pograničju povremeno oružano djeluje kolumbijska ljevičarska gerila i narkomafija. Za predsjednika je 1998. izabran Jamil Mahuad; 1999. sa SAD-om je zaključio desetogodišnji ugovor prema kojem je oko 400 američkih vojnika bilo smješteno u zrakoplovnoj bazi kraj grada Mante, radi nadzora i borbe protiv ilegalne proizvodnje narkotika. Mahaud je smijenjen početkom 2000., nakon državnoga financijskog sloma i masovnih demonstracija siromašnih Indijanaca koji su uz pomoć dijela vojske zauzeli parlament. Česti prosvjedi, socijalni nemiri i političke krize nastavljeni su i početkom 2000-ih, kada su predsjednici bili Gustavo Noboa (2000–03), Lucio Gutiérrez (2003–05) i Alfredo Palacio (2005–07). Na općim izborima u listopadu 2006. za predsjednika republike izabran je socijaldemokrat Rafael Correa (2005. bio je ministar financija, a u travnju 2006. osnovao je stranku Savez PAIS). Na predsjedničkom položaju Correa je bio od siječnja 2007., a reizabran je 2009. i 2013. Zauzimao se za političko i gospodarsko zbližavanje latinskoameričkih država u kojima su na vlasti predstavnici ljevice ili lijevoga centra, a protivio se neoliberalizmu. Ovlasti predsjednika republike osnažio je ustavnim promjenama koje su bile poduprte na referendumu 2008., a potkraj rujna 2010. došlo je do neuspjelog pokušaja njegove smjene (pobunu dijela policije suzbila je vojska). Zakonski je ojačao državnu kontrolu nad naftnom industrijom (2010), ali su se pojedine domorodačke zajednice protivile njegovu programu iskorištavanja novih rudnih i naftnih ležišta. Tijekom Correina mandata pogoršani su odnosi s Kolumbijom, čija vojska 2008. poduzima protugerilske akcije kolumbijske vojske u pograničju Ekvadora, i sa SAD-om (2009. nije obnovljen ugovor o američkoj vojnoj prisutnosti u zrakoplovnoj bazi kraj Mante). Pod raznim optužbama oporba je u više navrata pokušavala provesti Correinu smjenu, a nakon odlaska s vlasti 2017. on odlazi u Belgiju. U drugome krugu predsjedničkih izbora u travnju 2017. pobijedio je Lenin Moreno, kao kandidat Saveza PAIS (potpredsjednik republike bio je 2007–13); bio je na položaju je ostao do svibnja 2021. Dolaskom na vlast Moreno se udaljava od ljevičarskoga programa stranke i razilazi s bivšim predsjednikom Correom (smjenjuje niz njegovih pristaša na važnim državnim funkcijama). Liberalizira ekonomiju, smanjuje socijalne subvencije i sredstva javnim službama, podupire planove o iskorištavanju prirodnih resursa u unutrašnjosti, te poreznom politikom pogoduje većim kompanijama. Poboljšao je odnose sa SAD-om; u lipnju 2019. dopušta američkoj vojsci uporabu aerodroma na otoku San Cristóbal (na Galápagosu), radi nadzora međunarodnoga ilegalnog prometa narkoticima. Veći socijalni i ekološki prosvjedi protiv vlasti izbili su u drugoj polovici 2019 (najveći su u listopadu, zbog čega je uvedeno izvanredno stanje, a predsjednik i vlada su radi sigurnosti napustili Quito), te od svibnja do listopada 2020. Prosvjednike je podupirao bivši predsjednik Correa, koji je optužen za korupciju i u odsutnosti osuđen na osam godina zatvora. Zbog velikog pada popularnosti Moreno se nije ponovno kandidirao na izborima 2021. Tijekom 2021–23. predsjednik republike bio je Guillermo Lasso (vođa konzervativne stranke Stvaranje mogućnosti). Za njegova je mandata nastavljena ekonomska kriza, uz socijalne prosvjede i rast kriminala. U svibnju 2023. Lasso je pod optužbama za korupciju bio suočen s opozivom, ali ga je izbjegao raspuštanjem parlamenta. Najavljeni su novi izbori, a u predizbornoj kampanji u kolovozu 2023. ubijen je Fernando Villavicencio (parlamentarni zastupnik od 2021., prethodno novinar koji je istraživao korupcijske i druge afere; u kampanji se zauzimao za borbu protiv kriminala smatrajući da je Ekvador u vlasti narkomafije). U drugome krugu predsjedničkih izbora u listopadu 2023. pobijedio je Daniel Noboa, kao kandidat stranaka centra i desnoga centra (parlamentarni zastupnik 2021–23., sin Álvara Noboe koji se obogatio na izvozu banana i potom proširio poslove širom svijeta, te se od 1998. do 2013. pet puta neuspješno natjecao na predsjedničkim izborima).
Politički sustav
Prema Ustavu od 20. X. 2008. Ekvador je unitarna republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države. Biraju ga građani na izravnim izborima za razdoblje od 4 godine, i za najviše dva uzastopna mandata. Predsjednik republike na čelu je izvršne vlasti, te sâm imenuje članove vlade, koja mu je odgovorna za svoj rad. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Nacionalna skupština (Asamblea Nacional) sa 137 zastupnika, koje izravno biraju građani za mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće i obvezno za sve građane između 18 i 65 godina života, a fakultativno za građane između 16 i 18 godina, starije od 65 godina i nepismene. Sudbenu vlast imaju Vrhovni sud i Apelacijski sud te upravni i provincijski sudovi. Administrativno je država podijeljena na 24 provincije. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 10. kolovoza (1809).
Političke stranke
Socijalno-kršćanska stranka (Partido Social Cristiano – akronim PSC), osnovana 1951., stranka je desnoga centra. Njezin osnivač Camilo Ponce Enríquez bio je predsjednik republike 1956–60. Iz vodstva stranke bio je i León Febres-Cordero, predsjednik republike 1984–88. Početkom 2000-ih zadržala je politički utjecaj (2002. osvojila je relativnu zastupničku većinu) te ostala među vodećim parlamentarnim strankama (2021. i 2023. dijeli treće mjesto po broju zastupnika). Članica je Međunarodne demokratske unije. Demokratska ljevica (Izquierda Democrática – akronim ID), osnovana 1970., stranka je lijevoga centra. Njezin osnivač Rodrigo Borja bio je predsjednik republike 1988–92. Imala je različite izborne rezultate, a politički utjecaj slabile su joj unutarnje podjele (nakon izbora 2021. dijeli treće mjesto po broju zastupnika, a od 2023. nije u parlamentu). Članica je Socijalističke internacionale. Pokret višenacionalnog jedinstva Pachakutik – Nova zemlja (Movimiento de Unidad Plurinacional Pachakutik – Nuevo País), stranka osnovana 1995., zastupa interese autohtonoga indijanskog stanovništva. S različitim uspjehom sudjeluje na izborima (2021. bila je druga po broju zastupnika, dok je 2023. manje uspješna). Savez PAIS (Alianza PAIS, akronim od Patria Altiva i Soberana: Ponosna i suverena domovima), osnovana 2006., stranka je ljevice. Relativnu zastupničku većinu osvaja na izborima 2009., a natpolovičnu na izborima 2013. i 2017. Iz stranačkog vodstva predsjednici republike bili su Rafael Correa (2007–17) i Lenin Moreno (2017–21); njihov ideološki razlaz i sukob oslabio je stranku te je poražena na izborima 2021. (ostaje izvan parlamenta), a zatim je preimenovana u Revolucionarni i demokratski etički zeleni pokret (Movimiento Verde Ético Revolucionario y Democrático – akronim MOVER). Na izborima 2023. poduprla je predsjedničku kandidaturu Daniela Noboe i njegovu stranku Nacionalnu demokratsku akciju (osnovanu iste godine) koja na tim izborima dijeli treće mjesto po broju zastupnika. Stvaranje mogućnosti (Creando Oportunidades – akronim CREO) stranka je desnoga centra osnovana 2012. Osnivač stranke Guillermo Lasso izabran je (uz podršku i PSC-a) za predsjednika republike 2021. Najbolje izborne rezultate imala je 2013. i 2017 (druga po boju zastupnika), 2021. bila je na četvrtom mjestu. Građanski revolucionarni pokret (Movimiento Revolución Ciudadana – akronim RC) stranka je ljevice koju je 2018. osnovao Rafael Correa, nakon razlaza sa Savezom PAIS. Na izborima 2021 (predvodi koaliciju Savez nade) i 2023. osvaja relativnu zastupničku većinu. Narodna demokracija (Democracia Popular – akronim DP) bila je stranka desnoga centra osnovana 1977 (registrirana 1979); djelovala je do 2013. Iz njezinih su redova predsjednici republike bili Osvaldo Hurtado (1981–84), Jamil Mahuad (1998–2000) i Gustavo Noboa (2000–03). Bila je među vodećim parlamentarnim strankama (na izborima 1998. osvojila je relativnu zastupničku većinu, 2002. bila je na drugome mjestu, a potom imala slabije rezultate). Od 2002. nazivala se Kršćansko-demokratski savez (Unión Demócrata Cristiana – akronim UDC). Bila je članica Internacionale demokratskog centra.
Književnost
Ekvador je pripadao tzv. Peruanskomu potkraljevstvu i tvorio dio kolonijalne kulture, pa se o nacionalnoj književnosti može govoriti tek od XIX. st. Prvi je nacionalni autor José Joaquín de Olmeda (1780–1874), političar i autor neoklasičkih epskih spjevova koji slave pobjede nad španjolskom vojskom. U drugoj polovici XIX. st. djelovao je krug pjesnika i prozaika bliskih poetici romantizma, među kojima su najpoznatiji: Numa Pompilio Llona (1832–1907), autor refleksivnih pjesama (»Odiseja duše« – »La odisea del alma«, 1876) i zbirke stotinu soneta »Jauci sa zapada« (»Clamores del occidente«, 1880) te Juan León de Mera, autor romana »Cumandá« (1879). Taj roman drže najuspjelijim primjerom tzv. indijanističkog romana (novela indianista), koji građu crpi iz života urođeničkih zajednica. Na prijelazu stoljećâ djelovao je krug parnasovaca, prevoditelja francuskoga pjesništva i esejista: Cézar Borja (»Kasno cvijeće i tuđi dragulji« – »Flores tardías y joyas ajenas«, 1909), Remigio Crespo Toral (»Legenda o Hernánu« – »Leyenda de Hernán«, 1917) i Francisco Fálquez Ampuero (»Gobleni« – »Gobelinos«). Avangardne struje hispanoameričke književnosti zastupaju Jorge Carrera Andrade i njegov krug (Gonzalo Escudero, Jorge Reyes i dr.). U sveukupnoj ekvadorskoj kulturi i društvenom životu oduvijek postoji napetost između pogledâ konzervativnoga glavnoga grada Quita i liberalnoga priobalnoga Guayaquila. Tridesetih godina XX. st. ondje se okupila tzv. Skupina iz Guayaquila (Grupo de Guayaquil), radom koje počinje obnova proze, osobito romana. Joaquín Gallegos Lara, Enrique Gil Gilbert i Demetrio Aguilera Malta svojim manifestom i romanima okreću se društvenoj stvarnosti i ekvadorskoj prirodi te zauzimanju za socijalnu pravdu. Skupina je dala najznačajniji prinos ukupnoj hispanoameričkoj književnosti XX. stoljeća.
