ekspresionizam (franc. expressionnisme, prema expression: izraz; izražaj), umjetnički i književni smjer koji je najveći zamah doživio između 1910. i 1925. na njemačkome govornom području.
Likovne umjetnosti
Početak ekspresionizma u likovnim umjetnosti veže se uz osnutak grupe Die Brücke u Dresdenu 1905 (E. Heckel, L. Kirchner i K. Schmidt-Rottluff, E. Nolde, M. Pechstein, O. Müller), a u Münchenu 1912. osnovana je umjetnička grupa Der Blaue Reiter (V. Kandinski, Gabriele Münter, A. Jawlenski, F. Marc, A. Macke). Uz navedene grupe u njemačkom se slikarstvu pojavljuju oko 1910. istaknute umjetničke ličnosti kao P. Klee, A. Kubin, O. Dix, G. Grosz, M. Beckmann, Paula Modersohn-Becker i dr., koji u svojem ranom razdoblju pripadaju općemu pokretu ekspresionizma, a ujedno traže, svatko na svoj način, vlastite putove ili se vezuju uz različite nove pokrete, kao što su nova stvarnost, nadrealizam ili apstraktna umjetnost. Ekspresionizam se u prvom redu iskazao u slikarstvu i grafici. Uz slikarstvo, u kojem je do izražaja došla krajnja sloboda i antinaturalistička interpretacija kolorizma, grafika (tematski povezani ciklusi, ilustracije u djelima književnika ekspresionista i sl.) je bila naročito prikladno sredstvo da se uznemirenom linijom i oštrim suprotstavljanjem crnoga bijelomu realiziraju groteskni, vizionarski, tragični i fantazmagorični motivi. Također tada ekspresionizam dolazi do izražaja u kazalištu (scenografija) te u radovima s područja primijenjene umjetnosti (oprema knjiga, plakati, keramika, vitraji, tekstil i dr.). Od ekspresionista koji se pojavljuju nakon I. svjetskoga rata (1919) u belgijskoma slikarstvu treba spomenuti C. Permekea, G. de Smeta, F. van den Berghea i A. Servaesa, u austrijskom O. Kokoschku i E. Schielea, a u francuskom foviste: G. Rouaulta, M. Kislinga, Ch. Soutinea, J. Piscina, M. Chagalla i dr. Istodobno sa slikarstvom ekspresionistička skulptura prešla je najprije u ekstremnu stilizaciju masa i ploha (E. Barlach), zatim u iskrivljavanje i negaciju stvarnih oblika (A. Arhipenko, O. Zadkine, J. Lipchitz), završivši konačno u apstrakciji i tzv. apsolutnoj plastici. Ekspresionističke se težnje također nalaze i u graditeljstvu (P. Behrens, M. Bergs, E. Mendelsohn). – Elementi povijesnoga ekspresionizma uočavaju se nakon 1945. u apstraktnom ekspresionizmu, akcijskom slikarstvu, tašizmu, slikarstvu grupe Cobra, art brutu i od kraja 1970-ih u neoekspresionizmu. – Ekspresionizam na hrvatskoj likovnoj sceni javlja se početkom XX. st., a njegovi se tragovi nalaze u djelima J. Račića, M. Kraljevića i O. Hermana. Najintenzivnije se iskazuje u razdoblju 1914–28. Najzanimljiviju varijantu ekspresionizma ostvarila je Grupa četvorice (V. Gecan, M. Trepše, M. Uzelac i V. Varlaj). Slikari O. Herman, Lj. Babić, I. Job, M. Tartaglia, J. Miše i Z. Šulentić umjetničke su ličnosti od kojih je svaka na specifičan način dala svoj doprinos hrvatskom ekspresionizmu. Eskpresionizam se do II. svjetskoga rata razvijao prema novoj stvarnosti bliskoj slikarstvu i prema kritičko-socijalnom ekspresionizmu (K. Hegedušić, M. Virius, O. Postružnik, M. Detoni, S. Glumac). U godinama antifašističkoga rata (1939–45) ekspresionistički jezik rabe Z. Prica i E. Murtić. Najradikalniji je primjer ekspresionizma u novijoj hrvatskoj umjetnosti grupa Biafra, koja je djelovala 1970–78 (S. Gračan, M. Vuco, I. Lesiak, R. Labaš). U suvremenosti pojava ekspresionističke figuracije izražena je u djelima mnogih slikara (Lj. Ivančić, N. Kavurić-Kurtović) te u novoj slici (F. Kulmer, Đ. Seder, A. Testen). Prvi tragovi ekspresionizma u hrvatskom kiparstvu pojavljuju se u ranim djelima I. Meštrovića; ta se tendencija osjeća i u naraštajima koji su došli nakon njega (V. Radauš, V. Michieli, B. Ružić). Ekspresionizam je utjecao na scenografiju, posebno u Zagrebu između I. i II. svjetskog rata (Lj. Babić, M. Trepše).
Književnost
Uz književno stvaralaštvo naziv se prvi put spominje 1911., a potom primjenjuje i šire, na umjetnost obilježenu specifičnom avangardnom poetikom. Nastanak se ekspresionizma obično objašnjava umjetničkim (antagonizam prema naturalizmu i simbolizmu, usvajanje filmskih tehnika), društvenim (industrijalizacija, velegradski život), znanstveno-filozofskim (F. Nietzsche, S. Kierkegaard, H. Bergson, S. Freud, E. Husserl, G. Simmel) i povijesnim razlozima (I. svjetski rat, revolucionarna previranja). U duhovnoj situaciji prožetoj prevratničkim zanosom i beznađem, utopijskim htijenjima i retorikom sveopćega rasapa, odrednice ekspresionizma ostaju bez izgleda da dosegnu skladnu spregu, što uostalom i nije cilj predstavnika ekspresionizma. Okupljeni oko časopisa »Der Sturm« (urednik H. Walden) i »Die Aktion« (urednik F. Pfemfert) i književnih kabareta (»Neopathetische Cabaret«, »Café Megalomania«), oni prije svega rade na oblikovanju nemimetičke umjetnosti i prevladavanju »stilizacije koja vodi ornamentu, a ne biti« (K. Pinthus). Odbacuju se polazišta impresionizma jer se smatraju ovisnima o svijetu prirode pa stoga i stvaralački reproduktivnima. Ekspresionistički je »aktivizam«, nasuprot tomu, stavljen u službu proizvodnje, prijenosa duševnih stanja u umjetničku građu. Iznimno mjesto pri tome imaju turobni tonovi, »grč« i »krik«, ili kako je to poslije u nas rekao A. B. Šimić: »Umjetnost se … otkriva u ekspresivnosti, ne u ljepoti«. Opisne i pripovjedne dionice potisnute su u pozadinu ili izložene bez čvrste motivacije, a izričaj (iskaz) je obilježen elipsom, inverzijom i parataksom. Pretežit dio ekspresionističkoga stvaralaštva ostvaren je u lirici (G. Trakl, F. Werfel, E. Lasker-Schüler, G. Benn, G. Heym) i drami (E. Toller, E. Barlach, C. Sternheim, G. Kaiser, B. Brecht, K. Kraus). Pripovjedna je proza slabije zastupljena (A. Döblin, F. Kafka, A. Zweig, K. Edschmid). Suvremena je recepcija ekspresionizma, kao i drugih avangardnih smjerova, obilježena otežanim uvjetima razumijevanja i neujednačenim reakcijama. Činjenični kraj ekspresionizma, međutim, dogodio se tek s dolaskom nacista na vlast, uvođenjem kontrolnih mehanizama poput tzv. crnih lista i praksom javnog diskreditiranja (putujuća izložba »Izopačena umjetnost«). – Ekspresionizam ima zapaženo mjesto u povijesti hrvatske književnosti XX. st. Izrastao je na stranicama kratkovjekih časopisa (»Kokot«, »Vijavica«, »Juriš«, »Plamen«), a istaknutiji su predstavnici A. B. Šimić, U. Donadini, M. Krleža u ranijoj fazi, J. Kosor. Premda je recepcija europskih suvremenika (H. Bahr, antologija »Menschheitsdämmerung«) neprijeporna za njegov razvoj, pojedina se djela hrvatske književnosti, npr. »Kraljevo« (1918) M. Krleže, mogu smatrati njegovim pretečama u širem kontekstu.
Glazba
Ekspresionizam i u glazbi označuje subjektivističku, često i ekstatičku pobunu s početka XX. st. protiv umjetničkih konvencija, estetičkih normi i moralnih kriterija, što ih je do svojevrsnoga rasapa dovela završna faza romantike. Pritom se misli prije svega na pojave vezane uz raspad tonalitetne kohezije, kakve su emancipacija disonance i zvukovne boje, ekstatična, razlomljena melodija, ekstremno kontrastna dinamika, oslobođena, agresivna ritmičnost i naglašena agogika, nekonvencionalna, krajnje sažeta oblikovna rješenja, te na maksimalno komprimiranu izražajnost kao njihovu posljedicu, često u službi mističnih, mračnih, čak i morbidnih sadržaja. Jedno od uobičajenih, ali i upitnih tumačenja »germanski« ekspresionizam suprotstavlja »francuskomu« impresionizmu, što funkcionira kao dihotomija na psihološkoj, pa onda i estetičkoj razini, ali mnogo manje na nacionalnoj. No ipak je ispravno njegovim glavnim predstavnicima smatrati skladatelje tzv. druge bečke škole, A. Berga, A. von Weberna, a osobito ranijega A. Schönberga (»Erwartung«, »Pierrot lunaire«), ali i R. Straussa, barem s djelima poput opera »Saloma« i »Elektra«, premda su ekspresionizmu bliske i mnoge osobine glazbe primjerice A. Skrjabina, E. Křeneka ili Ch. Ivesa. Ekspresionizam nije moguće jednoznačno povezati s određenom skladateljskom tehnikom, ni definirati u periodizacijskom pogledu. Većinom je kao smjer prepoznat u prvom desetljeću XX. st., no njegova raščlamba na rani, srednji i kasni, pronalaženje njegovih nagovještaja u ranijim stilskim razdobljima kao i uspostava pojma »neoekspresionizam« za neke pojave u glazbi nakon II. svjetskog rata, dodatno zamućuju granice i značenja toga krhkog, a složenog pojma, kojega se, međutim, u povijesti glazbe XX. st. nije moguće odreći.
Kazalište
Prikaz svakodnevice zamjenjuje se u kazalištu stilizacijom te redukcijom dramaturgije na tipološki pojednostavnjene obrasce. Posebice se to očituje na planu likova, maski ili generički određenih imena što skrivaju tipove ocrtane u dramaturškom krokiju, bez psihološke finese, te uz pomoć oštrih kvalitativnih opreka. Prikazom obiteljske i društvene patologije navijestili su ga F. Wedekind i G. Büchner, etičko-mitološku fazu obilježili su O. Kokoschka i W. Hasenclever, ratnu F. von Unruh i K. Hauptmann, poratnu G. Kaiser i E. Toller, a u režiji svoj je izraz posebice našao u kinematografskim intervencijama E. Piscatora, ali i u glumačkoj ekspresiji te neobičnim svjetlosnim i akustičnim efektima u predstavama ruskih redatelja A. J. Tairova, V. E. Mejerholda i J. B. Vahtangova.
Film
U okrilju ekspresionizma u drugim umjetnostima razvija se ekspresionistička struja u njemačkom filmu. Preteče se javljaju prije i za vrijeme I. svjetskog rata, no puni zamah uslijedio je istom nakon senzacionalnog odjeka filma »Kabinet dr. Caligarija« (»Das Cabinett des Dr Caligari«, 1919) R. Wienea; broj ekspresionističkih djela smanjuje se nakon 1925. S ekspresionizmom u književnosti, kazalištu i slikarstvu korespondira nastojanjem da se eksteriorizira čovjekov unutarnji život (ispunjen strašću, strahom, potisnutim htijenjima), fatalizmom u prikazu ljudske sudbine, likom dvojnika, ekspresionističkim »grčem« u glumi te obilježjima koja su uzrokovala pojavu mnogobrojnih darovitih i izvornih snimatelja i scenografa – sklonošću prema fantastici, figurativnošću, ali i izobličavanjem scenografije, čestim prikazom klaustrofobičnih prostora i oštrim svjetlosnim kontrastima. Najveće domete ostvaruje na području filmske fantastike, na razvoj koje je u svijetu imao trajni utjecaj. Najistaknutiji su redatelji F. Lang i W. F. Murnau, a od scenarista C. Mayer. Proglašena dekadentnom, ta je tendencija bila proskribirana dolaskom nacionalsocijalista na vlast (1933). Utjecaji filmskog ekspresionizma zamjetljivi su u francuskoj kinematografiji 1920-ih, poslije u američkoj struji film noir, u djelima, među ostalima, A. Hitchcocka, O. Wellesa, C. Reeda, C. Chabrola, te ponekim američkim postmodernističkim filmovima. U Hrvatskoj je prilog toj struji 1930-ih godina dao O. Miletić.
